Jedne zime sredinom pedesetih godina B.B. King je svirao bluz
u noćnom klubu u gradu Tvist u Arkanzasu.
U to vreme je bilo uobičajeno da se prostor greje tako što se bure
dopola napuni kerozinom i zapali. Pretpostavljam da je to ujedno
bio i lajt šou.
Dva momka su se potukla oko devojke, neko je u gužvi oborio
ono bure i plamteći kerozin se razlio po sali, plamen na sve strane.Panika.
B.B. već napolju, ukapira da je njegova poluakustična Gibson gitara
ostala u zapaljenoj zgradi i uleti u plamen da je spasi...
Ime devojke koja je bila razlog tuči je bilo Lusil.
Od te noći sve gitare koje svira B.B. se zovu Lusil, da bi ga podsećale
da ne treba raditi glupe stvari, kao što je trčanje u zapaljene zgrade
zbog gitare, ili tuča oko devojke, bilo koje.
I ne samo to, Lusil je tu da bi majstor imao sa kim da razgovara...
“The minute I stop singing orally,” King has noted, “I start to sing by playing Lucille.”
B.B. King je jedan od onih muzičara, vizionara, koji umeju da osluškuju vreme,
koji svoju muziku žive celim svojim bićem i menjaju se zajedno sa njom,
ostajući verni svom prepoznatljivom zvuku i stilu.
On je uz Badi Gaja i Džon Li Hukera najzaslužniji za ogromnu
popularizaciju bluza. Baršunasti ton Lusil, karakteristični vibrato
i improvizovane solo deonice se mogu čuti u gitarama Erika Kleptona,
Džefa Beka,Stivi Rej Vona... i svih ostalih.
B.B. svira i peva već šezdesetak godina,
a danas mu je 86. rođendan.
Neka potraje bluz radost još dugo.