Juče je bio 19. januar rođendan planetarno popularne superzvezde roc'n'roll muzike i ikone američke kontrakulture. Pronađena je mrtva 4. oktobra 1970. godine u sobi ukrašenoj čipkom, perlama i sličicama u Los Anđeloskom motelu «Lendmark». Na toaletnom stočiću uredno složeni stajali su kutijica, špric i povez. Imala je 27 godina.
Ko je bila ta devojka koja se usudila da bude različita od svega što je do tada postojalo? Alkoholičarka, narkomanka, prostakuša sa govorom kamiondžije? Genijalna bluz pevačica, buntovnica? Ili dirljiva i strasna čudakinja?
Šezdesetih godina prošlog veka Dženis Džoplin, ta «žena zmaj», stigla je tamo gde ni jedna žena pre nje nikada bila: napravila je veličanstvenu karijeru u muzici rezervisanu samo za muškarce. Bezobrazno je uletela među njih i izborila za sebe ono što je pripadalo samo njima – pokazala je ogromnu umetničku ambiciju, pohotu, živela slobodno, punim plućima. Duboko je verovala u svoj bunt kojim je promenila pravila za generacije iza nje. Kasnije, kada je postala slavna, izjavila je: «jedino što sam želela je da se naduvam, kresnem i da se dobro zezam». Buntovništvo i patnja kod Dženis Džoplin neraskidivo su povezani. Njeno odbijanje da izgleda lepo i da se ponaša pristojno rušilo je mit o dobroj devojci sa juga. Većina njenih pesama opisuje emocionalnu nemoć. «Ball and Chain» i «Piece of My heart», njene najpoznatije pesme, govore o sudbini žena da budu «sjebane od strane muškarca». U pevanju se oseća strah i bol, vidi se ranjivost ali i radost koju donosi kršenje pravila. Čuje se sloboda i poziv – hajde, ukljičite se! U puritanskoj Americi promovisala je život pobune, i, kao i druge talentovane žene pre nje, Silvija Plat ili Bili Holidej, slomila se.
Mit snažne, sirove, promiskuitetne, loše ženske počela je da gradi još kao tinejdžerka dok je žudela da pobegne što dalje od kuće. Port Artur, grad u kome se 19. januara 1943. god rodila buduća najveća rok zvezda svog vremena, bio je teksaška zabit koji sem naftnih bušotina i užasnog smrada sumpora nije imao šta da ponudi generacijama koja su tamo odrastale. Hladna, rigidna majka, moralno stroga i kritična i distanciran otac želeli su najbolje za svoje prvo od troje dece – da završi fakultet, postane učiteljica i da se uda. Ta nada ih nije napuštala ni kad je Dženis otišla od kuće i postala slavna. Muke za Dženis počele su u četrnaestoj godini kada je u pubertetu poružnela i od lepe devojčice postala predmet poruge - masna, debela devojka sa licem prepunim bubiljca. No, Dženis to nije nateralo na povlačenje, naprotiv. Sa ignoracijom i uvredama borila se drskošću, oblačila se kao bitnik, nosila muške košulje i kravate i time još više privlačila pozornost na sebe. Nije obraćala pažnju na majčine kritike da se ponaša kao jefitina devojka. Družila se sa svima koji su na bilo koji način bili autsajderi – sa Jevrejima, Afroamerikancima, radnicima. Imala je reputaciju školske drolje i svi su je prezirali. Što su je više prezirali u njoj je rastao prkos, a sa njim i želja da šokira sve oko sebe. Učenici su je pljuvali po hodnicima i gađali novčićima uzvikujući za njom «kurva, kurva!». Sada, sa ove distance čini se da je upravo takva sredina zaslužna za ono što je Dženis kasnije postala: pionir, inovator, otpadnik, neshvaćena žena koja je pomerila mnoge granice odbivši da postane deo bezoblične mase, mediokritet. Neka druga, tolerantnija sredina koja prihvata različitosti možda ne bi zapalila takvu vatru u devojci koja ni za čim drugim nije čeznula, sem da je vole i prihvate. To je postalo opsesivni projekat njenog života.
Njen bluz bio je silovit, nosio je nemir i otuđenost cele njene generacije. Vođena Keruakom, Ginzbergom i ostalim pesnicima bit poezije, Dženis je živela na stalnom putu,bez doma, od danas do sutra, učestvujući tako u stvaranju kontrakulture. Odmetnici, desperadosi, boemska deca šezdesetih bili su pioniri jedne nove Amerike, drske, nepomirljive, buntovne. Dženis je svesno odabrala marginu i pre nego što je postala slavna živela je kao beskućnica od socijalne pomoći, posećivala birtije i učila muziku. Mislila je da je to cena koju mora da plati jer je želela da peva bluz. Hipi kontrakultura svalila se na Ameriku. Dugokosi ljudi, slični Isusu u sandalama i šarenim haljinama, sjatili su se u San Francisko. Moderno je bilo biti subverzivan, kul, prkositi društvu, živeti van klišea bele Ameike. Tih godina Amerika je doživela veliku transformaciju a promene u kulturi bile su praćene velikim ličnim porazima. Posle smrti Dženis Džoplin umro je Džim Morison, pre nje Džimi Hendriks. Skrivena istorija te burne dekade bila je alkohol, esid, heroin, trava... Pravljene su mnoge greške, od kojih je najveća uverenje da se lične i kulturne promene mogu desiti bez naplate računa.
Svet r'n'rolla nikada pre Dženis nije video niti čuo išta slično. Plenila je ne samo svojim uzbudljivim glasom nego i svojom nesputanom seksualnošću. Skandalozno obučena, sa kosom divljom poput grive, okićena perjem i rukama prekivenim narukvicama skretala je pažnju na sebe. «Ta riba imala je tu kosu koja joj visi i bila je obučena kao da se ogrnula prekrivačem za krevet. A tek nakit!!!! Kokošije kosti! Vudu sranja! A tek taj ‘ pačuli' parfem! Ten joj je bio uništen, a bolesno grlo joj je škripalo. Bio sam impersioniran» - pisao je novinar opisujući njen nesvakidašnji nastup. Ta snažna umetnička ličnost izazvala je zemljotres u američkoj kulturi, postala društveni fenomen. «Svinja» i «nakaza» iz rodnog Port Artura postala je prva istinska superzvezda. Išla je ispred svog vremena i za to platila visoku cenu.
Najavivši pojavu feminizma, označena kao lezbejka, aloholičarka, narkomanka, ta ikona šezdesetih biće upamćena kao tragična žrtva. Javno je pokazivala ženski bes i razočaranje pre nego što ih je feminizam učinio legitimnim. Bila je suštinski oslobođena što joj je bilo veoma važno čak i po cenu da ne bude shvaćena. U njenom svetu nije bilo mesta za rasizam, homofobiju i sekusalnu diskriminaciju. Suštniski je uticala na r'n'roll, a «belim» ženama omogućila da se upešno bave bluzom, tradicionalno crnom muzikom. Pokazala je da je moguće biti uspešan i bez pokazivanja lepote – oslobodila je žene od nošenja brushaltera i midera, kao i jednonedeljne obavezne posete frizeru.
Njeni nastupi bili su nezaboravni, spektakularni, davala se bez ostatka. Dok je pevala stenjala je, vrištala, ječla i jecala, ali je za sve što je radila imala opravdanje. Jer Dženis nije pevala kako nalažu note, već srce; pesmi je hvatala dušu, suštinu onoga što se naziva muzikom. Njena muzika je bila obojena njom, njenom tugom i svim njenim sukobima. Imala je čuku kao malo ko. Posle fenomenalnog nastupa u Rojal Albet Holu novine su pisale: «Dženis je svršila i ceo London sa njom».
Dženis je očekivala da će slava konačno dovesti do toga da je roditelji priznaju i prihvate a da će njen rodni grad pasti na kolena pred njom. No, to se nikada nije desilo i to ju je ubijalo. Naporne turneje, kao i dvojnost koju je osećala zbog uloge arogantne, proste, drske i energične bluzerke kojom je štitila svoju krhkost, samo su pojačavali njenu ranjivost i tugu. Prikrivanje jedne zavisnosti javnim ispoljavanjem druge bio je patern njenog ponašanja. Flašom «južnjačke utehe», bez koje se nije razdvajala, kamuflirala je heroin na koji se navlačila. Sve više je posezala za «velikim toplim ćebetom» u vidu heroina, kojim se ogrtala da nađe mir. Javnim produciranjem svog alkoholizma koji je bio socijalno prihvatljiv, kamuflirala je zavisnost od heroina, a javnom promocijom svog promiskuiteta i apetitom za muškarcima skrivala je osećanja prema ženama i svoje veze sa njima. Te veze nikada nije poricala. Argument kojim je negirala da je lezbejka bio je «spavala sam sa hiljade muškaraca, a samo sa nekoliko stotina žena». Lista njenih VIP ljubavnika je dugačka. Posle veze sa njom u Njujorškom Čelzi hotelu Leonard Koen je napisao svoju čuvenu pesmu «Chelsea Hotel»; Don Meklin je spominje u "American Pie", a na svom poslednjem «Pearl» albumu Dženis je obradila pesmu «Me and Bobby McGee» Krisa Kristofersona sa kojim je takođe imala aferu. Na listi su i Džimi Hendriks, Džim Morison....
Dženis je sebi bila najveći neprijatelj. Seksualnost i promiskuitet bili su način kojim se rugala konvencionalnosti, dok su njeni prijatelji tvrdili da time nadoknađuje osećanje odbačenosti koje ju je pratilo celog života. Uspeh je bio njen način da se osveti svima koji su joj se podsmevali i omalovažavali. U vreme prkosnih muškaraca Dženis je bila prkosna žena sa talentom da «živi na ivici mogućeg», kako je sama govorila. Prošla je kafanske tuče, sobraćajne nesreće, živela samodestruktivno, bez predaje i uvek sa srcem u rukama. Svoj uspeh i slavu platila je najskuplje – životom. Nije imala ništa sitnije.