Posvećeno Branivoju Milinoviću, osamnaestogodišnjem učeniku iz Beograda, prvoj žrtvi režima Slobodana Miloševića. Ubijen je 9. marta 1991. godine na raskršću ulica Maršala Tita i Kneza Miloša, tokom antirežimskih demonstracija.
* * *
... Dan posle objave smrti Slobodana Miloševića, dnevni listovi su bili preplavljeni čituljama tugaljivog i ponositog sadržaja. Umrli vođa se veličao kao nacionalni junak, narodni heroj, veliki patriota, žrtva novog svetskog poretka... Ni pomena o njegovim zlodelima.
Po zastupljenosti i veličini objavljenih umrlica sa slikom i imenom Slobodana Miloševića dnevna štampa je podsećala na dane kada se to isto dešavalo posle likvidacija mafijaša. I tada, kako i sada, te smrti su nametljivim čituljama vređale sve ostale smrti. Gurnule u zapećak odlaske u večnost normalnih, čestitih bića.
Zgrožen, besan, očajan, listao je te besramne stranice sa smrtovnicama. Odlučio je da i on, o svom trošku, objavi jednu čitulju. Sa fotografijom ili bez nje, svejedno. U vrhu čitulje ime i prezime zloduha, a ispod kratak tekst:
Hvala majci prirodi! U potpisu: Srećkovići.
A onda je listajući dnevni list "Politika" nabasao na jednu umrlicu za koju se odmah zapitao kako je uopšte prošla cenzuru dežurnog urednika. Čak na četvrtini strane posvećene čituljama objavljeni su ime i slika Slobodana Miloševića, a ispod toga opširan tekst:
"Hvala ti za sve obmane i krađe, za svaku kap krvi koju su zbog tebe prolile hiljade, za strah i neizvesnost, za promašene živote i generacije, snove koje nismo ostvarili, za užase i ratove koje si, ne pitajući nas, u naše ime vodio, za sav teret koji si nam na pleća natovario.
Pamtimo tenkove na ulicama Beograda i krv na njegovim pločnicima. Pamtimo Vukovar. Pamtimo Dubrovnik. Pamtimo Knin i Krajinu. Pamtimo Sarajevo. Pamtimo Srebrenicu. Pamtimo bombardovanje. Pamtimo Kosovo. Tek ćemo ga pamtiti. I sanjati.
Sećamo se poginulih, ranjenih, unesrećenih, izbeglica.
Sećamo se svojih uništenih života.
Pamtiće građani Srbije: Nada, Srećko, Živko, Sloboda, Vesela i Mile Ćurčić"
Pročitavši tekst umrlice pomislio je na svoju umrlu ljubav. Kao da je ona to pisala. Kao da je njen dobri duh zračio izmedju reči i redova. Kao da mu se ona javila, prvi put izvan snova, i rekla: "Evo me, ima me! Sa tobom sam."
Da, kako je govorio i pisao Viktor Igo, smrt bude napredak, a svet postane manje turoban.
(Iz romana "31 POGLAVLJE O ČASTI", Beograd, MMXII)