U ruskoj Dumi poslanici su jednoglasno usvojili zakon koji stigmatizuje LGBT osobe i kažnjava otvorenu diskusiju o građanskim i ljudskim pravima seksualno različitih. Svi u glas: 436 glasova "za", 0 "protiv", 1 odsutan.
Širom sveta se sada šuška o sednici ruskog parlamenta uz prepirke, odobravanje i negodovanje. Jedino u Dumi ovakva šuškanja ne mogu da se čuju, a niko od izabranih deputata ne narušava harmoniju jedinstvenog zvaničnog stava.
Ljudi van parlamenta se već pitaju: da li je moguće da svi oni misle potpuno isto?
Možda bi zanimljiva anegdota o pređašnjoj političkoj kulturi SSSR-a mogla da nam pruži odgovor...
Jednom davno, oko 60 godina pre današnjeg glasanja u Dumi, Sovjetski Savez se nalazio na velikoj prekretnici. Voljeni vođa nacije, Josif Visarionovič Staljin, umoran od gneva i strahova, dvorskih spletki i partijskih udvorica, živeo je svoje poslednje veče. Rano ujutro, 6. marta 1953, od Evrope do Kamčatke, od Kavkaza do Sibira, proneo se proglas: "Srce druga po oružju i nastavljača duha Lenjinove borbe, mudrog vođe i učitelja Komunističke partije i Sovjetskog Saveza, prestalo je da kuca."
Hiljade ljudi se tiskalo da oda poštu njegovim posmrtnim ostacima, izloženim u centru Moskve. Narod je plakao i ridao. Gužva je bila toliko gusta i haotična da su mnogi završili pod nogama svojih drugova, ili bukvalno ostali bez daha pod pritiskom mase proleterijata. Tokom ta tri dana, 500 građana je izgubilo život revnosno grabeći za poslednju priliku da ugledaju svog druga Staljina.
Sa prolećem se menjala i politička klima. Rukovodstvu je ostavljen težak amanet Viserionovičevog lika i dela - njegovo naličje. Senka obožavanog vođe skrivala je milion ljudi u gulazima, milione u grobovima, desetine miliona u bedi. Pritisak se već previše dugo osećao u vazduhu, a niko nije mogao da kaže odakle dolazi. Sada je na rukovodstvu bio zadatak da otpusti ventil kako bi izbegli eksploziju.
Nakon mnogih nevidljivih previranja iza raskošnih vrata Kremlja, potkazivanja i presuđivanja, za novog lidera nije izabran niko od prvobitnih favorita, već Nikita Hruščov - poslednji među prvacima. U poverljivim obraćanjima drugovima i proleterima, on i drugi oko njega objašnjavali su stanje u zemlji lošim odlukama njegovog prethodnika, dok su u javnosti recitovali isti partijski katihizis kao i pre. Milion zatvorenika iz gulaga je pušteno svojim kućama, a iz kuća su se krišom prepričavale strahote i besmisao njihovog tamnovanja - dok je Staljinova slika i dalje krasila zid u čelu prostorije.
Na jednoj sednici zatvorenoj za javnost, Nikita Hruščov je održao tajni govor predstavnicima sovjeta sa svih strana SSSR-a, u kojem je opisivao strašna nedela pređašnjeg rukovodstva. Pričao je o teretu ćutanja koji je pritiskao pleća radnika i seljaka, o pritiscima koji nisu zaobilazili ni najzaštićenije, o stravi koja se širila među partijskim komesarima. Govorio je o čistkama, prisluškivanjima, o nameštenim suđenjima, deportacijama i egzekucijama.
U momentu predaha između dve rečenice, kroz muk deputata se prolomilo pitanje iz mase: "Ti si bio u vrhu, što tad nisi reagovao?"
- "Ko je to rekao?!" gromko upita Hruščev, podigavši pogled sa teksta na govornici. Niko se nije javio. Svi su ćutali i zureli pravo ispred sebe, dok je on polako prelazio pogledom preko sale ispunjene licima radničke elite.
"E pa", nastavio je tiho, "sad znaš zašto nisam reagovao".