U ona nenormalna vremena sankcija iz devedesetih, ljudi su se, kao što to isuviše dobro znamo, snalazili u igri preživljavanja na najrazličitije moguće načine. Tako je i jedan moj sugrađanin porodici obezbjeđivao golu egzistenciju zahvaljujući rodbini sa sela. Odlazio bi do njih, s vremena na vrijeme, i od tamo se vraćao autom do fula punim povećim dijelovima, dobrih, zaklanih životinja.
Meso bi kući samljeo, spakovao u standardizovane porcije, koje bi zatim pospremio u onaj veliki zamrzivač-sarkofag.
Jednom prilikom, tih dana, posjeti ga kum sa nešto flaša piva za popit'. Uz priču i velike teme piva brzo otiču, pa su otišli da dokupe još pokoje, popiše i njih, i usput, bo'me, pomalo ogladniše. Ajde da napravimo roštilj – dosjeti se junak ove naše priče i reče kumu da ode do zamrzivača po meso dok on naloži vatru.
Kad je kum, onako polupripit, otvorio poklopac od zamrzivača umalo se nije šokirao zatečenim horor prizorom. Zamrzivač je bio pun hirurških rukavica napunjenih mljevenim mesom. Na prvu to je djelovalo kao morbidna kolekcija trofeja kakvog serijskog ubice.
- Alo kume, šta ti je ovo, pobogu? – upita donoseći dvije nabrekle rukavice.
- A, to! Pa tako mi najpraktičnije da pakujem. Dlan je za pljeskavicu, a prsti za ćevape.
I to je sve. Cijenim da ova priča pored anegdotskog ima i neki poučan sadržaj, no isti mi konstantno izmiče, pa ću umjesto potke citirati mudre riječi jednog novskog oriđinala: pružiš prst - ode ruka, pružiš jezik - ode glava.