Parodija na pesmu evrovizije uspela. Šareno, skakutavo, sve pršti od "originalnosti" i multimedijalnog, "izvornog folklora" zemalja čiji predstavnici nastupiše. Kao da se gleda u kaleidoskop u kome male električne bube glume ljude koji pevaju.
Kako god, na Eurosongu najviše je posla bilo, očigledno, za stiliste, koji su se svojski pozabavili frizurama, pirsinzima i svetlucavim šavovima na odeći pevača, a posla je naravno bilo i za one koji kreiraju kompjutersko-laserske igrice, u kojima trepti virtuelni bekstejdž. Pitam se samo da li je ona razdragana i vriskava publika stvarna, ili je takođe vešto generisana iluzija.
Ako je nekome ovo urnebesno kolopletenije ispalo preuzbudljivo, tu je bio ipak smirujuć glas naše simultane voditeljke. A krajnja solucija - daljinski upravljač.
Ovaj post pišem pre finalnog nadmetanja i konačnih rezultata, koji u biti nisu u prvom planu, jer tekst je fokusiran na veliki pad kvaliteta muzike i izmenu prirode samog Eurosonga, a ne na onaj puki takmičarski karakter.
Pa... Izgleda da je cela caka u tome da se bude što otkačeniji. Snažan kolorit na kostimu, skoro neurotičan pokret, nepredvidiv mizanscen. Frizura baška.
A gde muzika? Muzika drugi put.