gost autor: drzurin otac
Prekjuče sam s njom sjedio na obali Vrbasa. Cijela dolina oko nas je bila zelena, i jedino su se njene oči plavile. Do bola. I kosa joj je bila ofarbana u crno, jer sam to j a želio!
Pozivam je da uđemo u auto, a ona mi kaže: - Molim!
Samo to izgovara dok joj glavu držim u krilu neprestano je ljubeći...
Prošlo je skoro punih pedeset godina od tog „prekjuče“. – Šta radiš? – pita me. – Pišem! - odgovaram joj.
Zatim oboje šutimo i ispod nas lijeno teče Vrbas. Zeleni mu se voda u meandru koji mi liči na neku debelu, zelenu zmiju. Vide se i dva jablana sa osušenim vrhovima. Sjedimo u travi punoj bijelih tratinčica.
-A hoćeš li ti nama skuhati jednu kafu – pitam je i dodajem: -Zbrljaj je kako bilo, a ja ću, bogami, bataliti pisanje... Koga još zanima ono što neko piše?
-Pa, ako je dobro... – veli mi ona i čujem kako voda u džezvi već klokoće, a ona i ne haje da makar smanji protok plina. Zbilja sam nemoguće sitničav – ko da će svijet propasti ako malo i ključa u prazno?!
-Vala, baš tako! – odgovara mi i već znam šta će mi u nastavku kazati, ali ništa ne govori. Izuzetno je taktična, i nikada za ovih pedeset godina otkako smo sjedili na obali Vrbasa nije napravila niti jednu jedinu pogrešku prema meni. Dako zbrlja i tu kavu ili kahvu, sasvim svejedno. Već sam digao ruke i od pisanja i uporno gledam u ekran i vidim kako dvoje izvanredno plešu argentinski tango. On je osamdesetogodišnjak, a ona mlada i krupna crnka. Prava bedevija. Ima duboko dekoltirane grudi, i čiča joj na njima drži svoju ćelavu glavu pod kačketom. Povlači po podu bagava stopala, ali pleše dobro. Oboje izvrsno plešu.
Voda u džezvi je prestala vriti. Vidim nju nad džezvom i u svom krilu. Kosa joj je popadala izmedju mojih nogu. Prikupljam je , a nju ljubim bez prestanka. Oboje čujemo kako voda u koritu Vrbasa hukom protiče ispod nas, a prije nje, u strani, zavaljano na povjetarcu mlado, tek oklasalo žito! Pogledom tražim da u njemu vidim makar i samo jednu bulku. Ne vidim niti jednu. Umjesto što ne pronalazim željeni cvijet, gledam u olovku ostavljenu na notesu za pisanje i po ko zna koji put kažem sebi: „Da se kojim slučajem ponovo rodim, potpisao bih da nam se dogodi sve što nam se dogodilo, izuzev one strašne tragedije...Sve ostalo potpisujem! Zbog njene čudesne dobrote, lavovskog joj srca i rijetko viđene ljepote . Potpisujem. Neme zbora – velim sebi, a od kafe ne očekujem mnogo: biti će ili preslatka, ili prejaka. Nikako da je utrefi. A i ko bi tebi, to jest meni, utrefio, kao da je čujem!
Kafu prinosi gracioznim pokretima i samo što uz nju nema rahat-lokuma sa čačkalicom. Bože dragi u koga ne vjerujem, baš li o svemu vodi računa?
... i kakva samo dva zlatna sina imamo? Samo da nije bilo one strašne...ali, neću o tome! Život nije isto što i rosnom livadom proći, a takve kao što je ona, bez pretjerivanja, rađaju se samo jedanput u stotinu godina.
-Je li kafa po ukusu? – pita.
-Znaš da nije! – odgovaram.
-Djubre jedno! – kaže.
A kada mi je prvi put prišla na testu iz morfologije, sjećam se, upitao sam je da mi objasni razliku izmedju priloga i prijedloga u rečenici. Nisam je ni saslušao, već sam gledao u njeno lice i u crvenkastu kosu. Boje kestena. Dok sam je gledao, nešto je u meni zatitralo što će kasnije eksplodirati u kanjonu Vrbasa, ali ni onda ne uđosmo u auto. Nisam je želio povrijediti i nikada se zbog toga nisam pokajao. Naprotiv. A nismo mnogo ni pričali. Suvišno je u takvim trenucima bilo šta govoriti, ne stoga što je sve već rečeno, nego zbog toga što smo bili zaljubljeni. Ipak, ja sam sve vrijeme gledao u okoliš, pa sam tako vidio i onu začađavelu stijenu pod kojom je ležala stara razvalina od neke krečane ili ćumurane. Vidio sam i zašumjelo lišće mladih grabića izraslih nasrijed one stijene i pretpostavljao sam da se radi o podnožju planine Osmače, dok je Skenderuša bila na drugoj strani kanjona. Znate već za Skenderušu, jer se niz njene obronke nalaze i one nesretne Korićanske stijene...
I, eto, i to smo pregrmjeli. Užas nad užasima! Ne ponovilo se narednih hiljadu godina. Ni riječi više o tome. Dovoljno sam kazao.
Kada nam je ponestalo daha od ljubljenja, ona me je sama pozvala da uđemo u auto. Išao sam za njom pognute glave gledajući joj u prelijepe listove nogu. Stigli smo i do karoserije automobila i ona je tu zastala i leđima se oslonila na nju. U ruci je držala češalj od lažnog ćilibara, pa sam joj počeo raščešljavati kosu držeći za to vrijeme u drugoj ruci rukovetić bijelih tratinčica čiji su cvijetovi pri dnu čaške bili kao našpricani nekom rozikastom bojom na tačkice. Držao sam buketić uz njen obraz, a ona je sa jednog od cvijetića počela otkidati jednu za drugom bijele latice kao u igri „volim te – ne volim te“
Tada sam ja počeo duvati u pravcu cvijeta i on se zavrti kao neka mala vjetrenjačica.Cestom pored nas minuše kola u kojima je sjedila stara Ciganka i iza nje još i tri djevojčice. Kola se zaustaviše tačno preko puta nas, a u nasmijanim Cigankinm ustima ugledah zlatnu „četvorku“.
-Mnogo će te taj voljeti! – reče ona.
-Ali ćeš ti njega još i više voljeti... dajte mi neku paru! – dodade na kraju.
I tada sam je prvi put vidio na djelu. Otrgla se iz mog zagrljaja i potrčala prema kolima. Nakon udijeljene sadake, smijala se u povratku, a ja je upitah čemu se to smije. –Rekla mi je da ću ja biti tvoj Melek!
-Aha, to je Anđeo, je li? – upitah je.
-Jeste! – odgovorila mi je neprestano trepćući, a onda širom rastvori oči uslijed čije se plave boje odjednom nađoh u modroj poplavi. Nisam mogao ni „a“ da kažem, a ruke su mi već bile oznojene i crvena je majica na meni bljiještila na suncu...
- Pa, hajde! Kafa ti ovaj put i nije tako loša ! – kažem joj da bih se odbranio od te plave poplave.
Rekoh to sasvim neodređeno i nepovezano. Upitah se usput je li moguće da se sve to baš nama dogodilo?! Šutio sam u nastavku. Nisam znao šta da kažem, a ona je već sređivala kuhinju i žurila se na posao.
-Eto, sad možeš da pišeš do mile volje - rekla mi je na polasku.
Ništa ne napisah tog dana osim što sam se bezbroj puta vraćao na obalu Vrbasa, ali i ne samo na nju.
Pedeset godina su kap u moru. I argentinski tango nije ništa posebno. Ono dvoje što su ga plesali već su davno iščezli sa ekrana. Ostala je samo čačkalica zabodena u kocki dopola pojedenog ratluka. Mlađi sin nam se javio sa broda blizu Tahitija, a stariji je na poslu. On je u svemu na majku.....
Podigoh se sa kauča na razvlačenje koga do noći neću ni sklapati. Neka stoji kao što stoje i naših pedeset godina za koje mi se ponekad čini da su premnogo i za stablo a kamoli za čovjeka.
Kako god bilo – otišle su u nepovrat! Ne znam šta još da kažem???............................
Đenovići, 2014. Godine.