GRAVITACIJU SMO IZMISLILI MI LUZERI DA BISMO MOGLI LAKŠE DA PADNEMO
Sedim u svojoj fotelji koja nije neka obična fotelja a nije ni Ikea, iza mene se ne čuje ništa, ispred mene se ne vidi ništa, pa onda proleti Džordž Kluni u istoj takvoj fotelji, dam malo gasa da stignem imenjaka, pita me ozbiljan kako je Sandra, kažem dobro je, nije loše ali pašće na kraju, na kraju svi padnemo
On odleti sa osmehom na licu, posle nekog vremena se raspukne od sreće na sastavne delove a i bila mu je probušena kaciga, nekad se i ja raspuknem jer ne nosim kacigu ili zato što mi je pukao film, pa snimam sebe i ljude oko sebe, toliko mi to snimanje dobro ide da samo što se ne lansiram u kosmos, kao kakva raketa sam, sedim na tonama eksploziva i samo što ne eksplodiram, čim ustanem iz svoje fotelje, imam tendenciju da padnem
Zato kada god mogu, a mogu svaki dan po ceo dan, sednem u svoju fotelju, koja ne troši struju, zemlju, vazduh ni toplu vodu i odvezem se negde bez veze u vasionu, samo da mogu da vidim planetu, sve ljude na svetu na jednom mestu, kako se kreću i padaju, gube tlo pod nogama umesto da plutaju u vakuumu i raspuknu se na sastavne delove, što nas sve neminovno čeka