Onaj zbog koga smo nosili crvene marame oko vrata i mahali buketima cveća sa beogradskih i ostalih gradskih i varoških trotoara mrtav je, evo, već skoro 4 decenije.
Tog 4. maja 1980. godine prestalo je da kuca, kako su nam tada pričali i pisali, srce najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti. I dan danas mi u ušima odjekuje pesma "Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo!" Pevala se uoči, a još više posle sahrane Josipa Broza Tita.
Da je ovih 37 godina proteklo u mirnom i mudrom skretanju sa Titovog puta na magistralu koja vodi ka ujedinjenoj Evropi, Josip Broz bi nam danas izgledao kao uparadjena, razblažena varijanta velikog diktatora. Medjutim, posle 4 balkanska rata i njihovih poraznih ishoda, Tito je postao mit, simbol vremena kada se dobro živelo. Čuveni grafit "Bravar je bio bolji!" najslikovitije izražava javno mnenje o Titu, o njegovom liku i delu.
Titovi naslednici, Slobodan Milošević i Franjo Tudjman, poneli su se kao najobičniji obijači brava, koje je Broz pravio, montirao i podmazivao. Najpre su obili brave njegovih rezidencija, u Karadjordjevu zajedno, a na Brionima i u Užičkoj ulici odvojeno. Zatim su provalili vojne šifre, bankarske sefove i policijske dosijee, da bi na kraju razvalili vrata zatvora, u kojima su robijali najokoreliji kriminalci, buduće patriote, rodoljupci i heroji otadžbinskog/domovinskog rata.
Stoga nije daleko od istine zaključak da su ratovi tokom devedesetih i neka vrsta zavisti novokomponovanih vodja zbog Titove harizme. Neko ko je svoju vojnu ili partijsku karijeru godinama gradio u senci Tita, da bi na njegovoj sahrani sreo vodeće političare iz celog sveta, ne može a da ne bude iskompleksiran, i kao političar, i kao muškarac. I oni, i njihove supruge, i njihovo najbliže okruženje, maštali su o tome da nekako dostignu slavu i ugled Josipa Broza. Epilog: na sahranu Franje Tudjmana došao je samo jedan predsednik države, dok je Slobodan Milošević sahranjen u dvorištu vikendice svoje supruge, u prisustvu likova iz teatra apsurda i muzeja voštanih figura.
Sećam se intervjua sa poznatom romskom estradnom umetnicom Esmom Redžepovom, u kome ona, govoreći o svojoj izuzetnoj svetskoj karijeri, pominje i susrete sa Josipom Brozom Titom. Jedno jutro, boraveći na Brionima, ustala je rano ujutro i krenula u šetnju. Ubrzo je srela Tita, koji je vozio svoj čuveni električni automobil. Pozvao je Esmu u zajedničku vožnju rečima "Hajde da pravimo pare!". Tokom vožnje Tito je Esmi objasnio da je tako rano krenuo u šator gde boravi libijski vodja Gadafi, kako bi mu prodao naše naoružanje i vojnu opremu. Tako je i bilo. Esma je sačekala da Tito okonča razgovor sa Gadafijem, da bi joj on u povratku rekao: "Vidiš Esma, dok drugi spavaju, mi napravismo posao!"
A o Titu je u svom poznatom stilu upravo napisala tekst i Vedrana Rudan. Iako je koleginica blogerka Ivana već objavila blog o tome, ne mogu da odolim ponovnom citiranju:
"Kako se živjelo u Titovoj Jugoslaviji? Nije bilo demokracije, danas je ima. Nije se smjelo govoriti da je Tito zločinac, danas se smije. Nije se moglo dobiti otkaz, danas se ne može dobiti posao. Ljudi, obični ljudi, odlazili su na liječenje u inozemstvo, država je plaćala. Danas ih u ruševinama koje se zovu bolnice iz narkoze, ako je prežive, budi pop i objašnjava im čari carstva nebeskoga. U Titovo vrijeme djecu su liječili pedijatri, danas mora narod skupljati dobrovoljne priloge da bi se nekom djetetu spasilo život. Najpoznatiji onkološki dječji odjel u Hrvatskoj ima toaletni papir u zahodima jer je to platio poznati hrvatski nogometaš.
Za vrijeme Tita radnici su imali pravo na stan. Danas pravo na vile i dvorce imaju samo razbojnici čije dugove plaća narod. U zagrebačkim vrtićima nekada se dobro jelo. Danas zagrebačko dijete ima pravo dnevno pojesti kuglicu i pol sladoleda. Za vrijeme Tita često nismo mogli jesti banane, nije ih bilo. Danas ih ima, uživamo u njima jer smo u međuvremenu postali majmuni. U Titovo vrijeme povremeno nije bilo struje. Čitavi kvartovi znali su biti u mraku subotom, a onda drugi dio grada nedjeljom. Danas svi imamo pravo na svjetlost, ako je možemo platiti. Ne možemo je platiti. Imamo pravo i na vodu, ako je možemo platiti. Ne možemo je platiti.
U Titovo vrijeme svi smo imali pravo na školovanje. Imamo i danas, ako ga možemo platiti. Ne možemo ga platiti. U Titovo vrijeme u Vijetnamu je bio rat. Ameri su ubijali nedužne ljude u zemlji miljama daleko od Amerike. Bacali su na njih otrovne bombe, ubijali su boga u njima onako kako to rade i danas. U Titovo vrijeme Jugoslaveni su bili na cesti i protestirali protiv ubijanja Vijetnamaca. Danas mi s Amerima ubijamo Vijetnamce tamo gdje nam gazda kaže.
U Titovo vrijeme nismo znali što je droga. U Titovo vrijeme mogao si ulicama svoga grada opušteno šetati čak i u pola noći. Danas ne znaš kad će netko na tebe skočiti usred bijelog dana da bi od tebe oteo lovu koju će sebi sprašiti u žilu. U Titovo vrijeme na besplatan abortus imale su pravo sve žene. Danas na besplatan abortus imaju pravo samo časne sestre. Uskoro će se ukinuti pravo na abortus, osim za časne sestre.
U Titovo vrijeme ljudi su odlazili u crkve i molili Boga jer su to htjeli. U Titovo vrijeme Isus nije visio na zidu svake učionice. U Titovo vrijeme djeci učitelji nisu govorili da je žena nastala od rebra muškarca. U Titovo vrijeme žene su bile ljudska bića, a ne kurve. U Titovo vrijeme popovi nisu bili državni službenici. U Titovo vrijeme popovi nisu vozili džipove. U Titovo vrijeme ljudi nisu morali dizati kredit kad bi krstili dijete. U Titovo vrijeme većina popova bili su obrazovani ljudi koje su vjernici poštovali. U ovome popovi siluju djecu, pse, naplaćuju i ne izdaju račun, ne plaćaju porez, provaljuju u bolnice i od polumrtvih ljudi traže da im poklone kuću.
U Titovo vrijeme mnogi su jugoslavenski trgovi nosili Titovo ime jer je to bilo u Titovo vrijeme. U ovom e se skidaju ploče sa Titovim imenom. I neka se skidaju. Ovo nije Titovo vrijeme, a ovo je mala, prljava, američka vojna baza. Ovo je leglo mafijaša. Ovo je koncentracijski logor za svakoga tko ima nešto u glavi. Ovo je rupetina u kojoj se gladni, goli, ovršeni, dužni, bolesni, neškolovani dovijaju kako do kontejnera stići dovoljno brzo da bi u njemu našli plastičnu bocu ili truli ručak.
Ovo će ostati bez ploča sa Titovim imenom. Kako ovi koji vladaju ovim ne kuže da se skidanjem ploča ne može izbrisati povijest?
Kuže, ali im se je*e. Ovo je njihovo i samo njihovo igralište. Tko odbija plesati kako oni hoće neka crkne ili neka ode."
VEDRANA RUDAN