gost autor: stef
Erik Hobsbaum
„Samo Boga molim da mi oproste mrtvi.“
Tim rečima je Hose Antonio Sela završio svoju knjigu „Hristos protiv Arizone“, a ja sa njima započinjem. Istorija, uglavnom, traži grehe mrtvih ili oproštaj onih koji su grešili. Mi smo oni koji opraštaju ili presuđuju. Ni ovaj tekst nije ništa drugačiji. Mi smo sudije, sa određene vremenske distance, koje daju svoj konačni sud o vremenu mrtvih ili živih.. Kao i svaka druga presuda ona je krajnje subjektivna i to je pravilo koje moramo poštovati. Čovek mora imati pravo na sopstvenu misao, ona mora biti uklesana u njegovu “posebnost”. Molim vas, i nadam se, da ove stvari neće biti uzete za zlo ovome kratkom tekstu, koji iskazuje pravo na etičku granicu.
*
Ovaj tekst se ipak neće baviti mrtvima ili živima, nego idejama. Nekog njegove ideje proglase za genija, a nekog za ludaka. Ideje su, kao što na prvi pogled vidimo, jedna gadna i prevrtljiva stvar. Ipak, ideje su i jedna nadahnjujuća stvar, zbog kojih se pišu ovakvi tekstovi, odlazi u ratove ili u crkve. Mi ne možemo idejama oduzeti nebesku konotaciju. One nas prožimaju i određuju. Ideje su zamišljene vrednosti, ali u takvim vrednostima mi i pronalazimo našu smisao. Čovek, kao i ovaj tekst, traži smisao. Ima li smisla? Ovo je već pitanje na koji odgovor ne dajem ja, nego onaj koji čita. Samo čitalac može udahnuti smisao ovom tekstu. Tvoja je dužnost, čitaoče, da odrediš valjanost moje presude i važnost, pre svega. Mi činimo simbiozu, moj tekst i tvoje razumevanje njega, samo kroz takvu vrstu povezanosti mi postižemo valjane ciljeve. Da, između ostalog, ovo sve do sad napisano može biti i svojevrsno opravdanje, ali moje ambicije ne idu toliko daleko. Ja samo želim vaše razumevanje.
**
Ima li mesta etici danas?
Kada je Erik Hobsbaum ostao u Komunističkoj partiji, on je u svojoj autobiografiji napisao „prišao sam pokretu kada je biti komunista značilo ne samo borbu protiv fašizma, već svetsku revoluciju“. Komunizam nikad nije bio ništa više od „iluzije“, ako je verovati Fransoi Fireu, koja je obećavala novu budućnost, ali turobne stvarnosti. Ostati komunista za Hobsbauma je značilo verovati u budućnost i on se nije odrekao svoje „vere“, čak i kad su svi njegovi inetelektualni prijatelji istupili iz partije nakon denuncijacije Staljina. Nikad nije abolirao staljinizam ili pisao njegovu apologiju, ali se nije ni odrekao ni dobrih ni loših stvari koji su išli uz to „komunista“. Njegov uspeh „šta god uspeh značio“ bio je taj što je uspeo da postane uvaženi istoričar, verovatno i najcitiraniji istoričar u nauci i šire, koji je usred Hladnog rata bio „poznati komunista“. On je na to napisao „ne branim tu vrstu egoizma, ali ni ne poričem njegovu snagu“. Njegov „komunizam“ nije ga sprečio ili mu uskratio pravo na kritiku industrijskog drušva ili na postavljanju teze „o dvojnoj revoluciji“ (ne želim dalje da objašnjavam fenomen „dvojna revolucija“ u nadi da će onaj kojeg zanima sam istražiti i stvoriti sud o ovoj opšteprihvaćenoj tezi) ili na kovanici „dugi devetnaesti vek“ (koju je istine radi „pozajmio“ od Ivana Berenda) i „kratki dvadeseti“ ili kada je napisao za revolucije šezdesetih da stvarna „revolucija nije u izgledu“. Ideološka odrednica ne sme biti i ona osuđujuća. Takođe, ideološka odrednica ne sme biti ni oslobađajuća. Erik Hobsbaum je prvi potpisao izgubljeni autoritet komunizma nakon denuncijacije Staljina. Isto tako nije postao deo „Nove levice“; one koja je oslobođena greha staljinizma, on je svoje grehe prihvatio. Čovek je „pogrešiv“. Kako bi sebe ugradili između „presude“ i „oslobađanja“ potrebna je „granica“. Poželjno je da ta granica ide u unutrašnjost svakog od nas, potrebno je da ona bude rastegljiva, ali ne i kontradiktorna. Izgradimo naše, unutrašnje, etičke, granice u postmoderni (ili je ovo postpostmoderna?): iako nam kažu da to nije moguće. I ne zaboravimo da i njima, s vremena na vreme, treba preispitivanje.