Posle promena u nastupajućoj demokratiji gde je glas građana po teoriji ali i zakonu trebalo da bude bitan i uvažavan, plan se pokazuje u jednom beogradskom podrumu i tamo građani dolaze, neko im objašnjava nejasne crteže i oni onda pišu primedbe koje razmatra komisija nadležna za njihova (građanska) zvocanja, dozvoljeno je da građani mogu prisustvovati i reći naglas svoju reč ali odluku ipak donosi stručna komisija i to je isto kao u doba druga Tita, nisu više stari borci, opet neki aparatčici iz stranaka pa su građani u ofsajdu sa žutim kartonom koji dobiju jer komisija misli da su nestručni i da su njihove primedbe veoma lične i ugrožavaju javni interes. Kulminacija tog delanja i ovoj savremenosti je Beograd na vodi, jarbol na Ušću i tako još nekoliko izuma i poduhvata koji sa potrebama građana nemaju baš neke veze ali se narodu prezentuju kao bitne radnje za njihov prosperitet i neki bolji život.
Svojevremeno, ima tome dvadesetak godina jedna grupa mladih i novotarija željih arhitekata, imao sam čast da budem deo tog tima, je lansirala Kontakt plan, urbanizam je u pitanju naravno. Ideja je bila da se odmah u početku izrade plana napravi skica plana i okvirni koncept i da se u formi Kontakt plana pokaže građanima koji u tom prostoru žive i da oni kažu šta o tome misle, da ispričaju planerima šta im je potrebno i šta im smeta. Posle, urbanisti treba, uvažavajući to što su čuli, naprave urbanistički plan pa opet diskusija sa građanima i tako dok se na nekom kompromisu sretnu ne bi li plan dobio dozvolu da bude i zvanični dokument. Bitna razlika od stereotipnog načina angažovanja građana po birokratskoj proceduri koji i danas važi, tek da se građanima pokaže nacrtano i kako je njihove potrebe uzete iz globalne gradske statistike razumeo onaj koji plan izrađuje, dakle, potrebe iz statistike a ne po gledanju i saznanju šta se događa na konkretnom mestu koje plan treba da uredi. Takav način planiranja gde se građani, žitelji prostora koji se planira, marginalizuju i ne sluša se njihova reč ili još gore ne uvažava se dovela je do toga da su se građani, prepušteni sami sebi i realno sključeni iz procesa pravljenja grada opredelili na bavljenje samo svojim placem i svojim imovinom a javni interers im nije više u vizuri. Grad su prepustili dužnosnicima i njihovim saučesnicima, građani su postali podstanari u svom sopstvenom urbanom prostoru bez mogućnosti da ga uređuju po svojim nazorima.
Bila je tada ideja da putem Kontakt plana bude data mogućnost građanima da iskažu svoje potrebe i ideje o prostoru u kome žive i svojim rečima učine urbanistički plan održivim a gradskim urbanističarima uputstvo kako da učine plan koji bi bio blizak odgovru na pitanja građana. U toj priči je bilo važno da se uskladi javni, društveni i lični interes građana i grad bude građen u saglasiju svih koji u njemu žive na nekoj ravnopravnoj osnovi. Kontakt plan je trebalo da bude instrument koji ohrabruje lokalnu zajednicu da deluje i iskazuje svoj interes ali poštuje i uvažava isto to i iz okruženja, celog grada. Takođe, bila je namera da se kazivanja građana prilikom diskusije o Kontakt planu beleže i imala bi neku formu oficijelnog akta, to bi bilo obavezujuće za struktu i institucije. Za razliku od ovog današnjeg pristupa gde se plan pokazuje kada je gotov i završen i tek tada građani mogu da reaguju ali pomalo zakasnelo jer su već urađene stvari i teško ih je menjati.
Kontakt plan u praksi nije prihvaćen mada se očekivalo da će u nastupajućoj demokratskoj atmosferi biti od koristi dužnosnicima, ne, upravo su oni skrajnuli taj pokušaj realnog i stvarnog uključivanja građana u planerski postupak. Opet kao što beše i pre, svih tih decenija, jer bi takav način planiranja mogao da poremeti lukrativne interese vladajućih i njihovih saboraca, onih što drže i kontrolišu kapital i njegovu raspodelu. Taj trend jača nažalost i u ovom trenutku, u ovoj nametnutoj savremenosti jača, biva sve vidljiviji i postaje način urbanog bitisanja. Grad je otet građanima a njihovo ćutanje na takvu situaciju, nedostatak otpora osim pojedinaca ili grupa koje su zadržale i pored svih pritisaka društvenu odgovornost, otvara put vlasti da svoj interes ostvaruje.