U autorskom tekstu "Zašto se fašizam ne može smijati sam sebi?" reditelj Oliver Frljić pokušava objasniti motive i razloge adaptacije i režije poznatog dramskog teksta Luidji Pirandela, koji je i sam, ironijom sudbine, podržao fašizam: godine 1924. postao je član Musolinijeve fašističke stranke i u njoj ostao sve do smrti 1936.
"U Zafranovićevom filmu 'Okupacija u 26 slika' ulazak talijanskih okupatora u Dubrovnik započinje kadrom vojnika koji, vozeći se u džipu po Stradunu, baca zemlju i viče: 'Ovo je sveta talijanska zemlja.' Zatim slijedi operetna parada u kojoj talijanska vojska marširajući ulazi u Grad. Vrlo brzo se taj teatralni marš pretvara u slapstick, jer se vojnici posklizavaju na 'svetu talijansku zemlju' i svom dužinom padaju na tle. Iako se okupljeno lokalno stanovištvo počinje grohotom smijati, zapovjednik ne dopušta da se parada prekine jer ju je naredio Duče.
Ovaj primjer sjajno ilustrira odnos fašizma i humora - točku njihovog kratkog susreta i trajnog razilaženja. Kao potpisnik ‘Manifesta intelektualaca fašističkog pokreta' i sjajan humorist, Pirandello se zasigurno našao na ovoj točki. To je točka od koje, govoreći o hrvatskom društvu danas i ovdje, počinje i naša predstava. Kroz zadnjih 26 godina to društvo opsesivno je tražilo svoj identitet i autora. U tom kontekstu, u njemu danas najpoznatija Pirandellova drama dobiva nove rezonancije i interpretativne poticaje. Humor te drame se ledi u trenutku kad njezini komički označitelji pronalaze svoje označeno u rapidnoj fašizaciji hrvatskog društva...
Točka u kojoj se fašizam i humor trajno razilaze jest nemogućnost ovog prvog da se smije samom sebi. A upravo ta nemogućnost jest uvjet njegove egzistencije. Što bi se jednom poštenom fašisti dogodilo kad bi mu data zakonska mogućnost da nekoga fizički likvidira zbog njegove rase ili nacionalne pripadnosti postala smiješna? Upravo ozbiljnost i odsustvo autoironije koje se manifestira u različitim politikama i praksama fašističke dehumanizacije, jesu uvjeti provedbe njihovih konačnih rješenja.
Od Chaplinovog 'Velikog diktatora', preko Brechtovog 'Zadrživog uspona Artura Uija', do Lubitchevog 'Biti ili ne biti' - da nabrojim samo par primjera iz vremena najbrutalnije ekspanzije historijskog fašizma - istinski humor je uvijek demaskirao fašističku ideologiju, bez obzira na obrazinu koju je navukla na svoje lice. A njezino lice, ma što ga prekrivalo, uvijek se moglo prepoznati po facijalnom grču koji se pojavio svaki put kad mu je kazališno ogledalo pokazalo njegov satirički odraz. Zato se istinski fašisti neće smijati našoj predstavi. Smijući se njoj, smijali bi se sebi."
Posle predstave "Šest likova traže autora" u Ateljeu 212, na veoma posećenom "bitefovskom" razgovoru publike sa glumačkim ansamblom iz Zagreba, pitao sam Olivera Frljića šta se dešava sa njegovom više puta ponovljenom ponudom upravnicima beogradskih pozorišta da bez nadoknade režira predstavu o Aleksandru Vučiću. Odgovorio je da ponuda još uvek važi, da mu se nijedan upravnik do sinoć nije javio i da sada daje još povoljniji predlog za vlastitu režiju: ne samo što će sve uraditi besplatno, nego će izvaditi iz svog džepa 10 000 evra za buduću predstavu o aktuelnom predsedniku Srbije i njegovom imaginarijumu.