Mozda je ovo bas trenutak da prodjemo unazad tunelima kroz vreme i dodjemo u Beograd, nas divni Beograd za vrene Drugog svetskog rata.
Moj tata je tada bio beba, pricao mi je da je spavao u decijim kolicima, nije bio organizovan krevet. Ostave ga tako ponekad mama i tata i odu u pozoriste. On mirno spava, sem sto je jednom ispao iz kolica, i nikom nista. Sam kaze kako to sad sve zvuci kao horor film za danasnje roditelje. Kolica napravljena od drveta, polukruzna, kupjena negde u gradu, mozda Robna kuca na kraju Knez Mihajlove, kasnije se zvala Nama.
Njegova mama, a moja baka mnogo je vodila racuna o ruckovima i vecerama a moj deda je uvek nalazio zamerke pa je ona nekad plakala kao kisa. Tako je jedne godine odluceno da se slavski kolac vise ne pravi nego kupuje u poslasticarnici Zlata.
Tu gde je sad Beogradjanka bile su kucice sa dvoristima sve prema Londonu. Nikad deca iz kraja nisu isla na tu stranu da se igraju, vec se jurilo po dvoristima jer je moglo iz jednog da se predje u drugo. Ponekad do Pionirskog parka, tada se zvao Dvorski. Tamo je moj deda, to saznajem dok pisem ovaj tekst spasao jedno drvo da ga ne iseku. Trebalo bi da je dan danas tamo, verovatno ogromno.
U blizini je u to vreme bila i Americka ambasada i odusevljeno su se gledali automobili sa repovima,to posle rata. Tata je jednom prilikom zaustavio taj auto jer su se svi nekako znali i zamolio da ga dovezu do kuce. Nana, dalja rodjaka koja je bila sa njim u kolima nije mogla da se oporavi od shoka.
Ali da se vratimo na rat i bombu koja stoji u naslovu. Jedno od bombardovanja. Najavljeno sirenama. Moja baka uzima tatu u narucje, i sa njim se sklanja u sifionjer prepun garderobe. U sledecem trenutku bomba pada, priolazi kroz krov,,kroz sobu, i kroz pod sobe odlazi u podrum. Nikad nije eksplodirala. Komsije dotrcavaju da vide da li je sve u redu. I jeste, nikom nista.
Kad je malo porastao, tata je neprekidno crtao i jednog dana postao umetnik. Nije nikom nista, ovo je lepo, sta god da ae desava oko njih, umetnicke duse nadju svoje parce neba i rasporede oblake. A oblaci odlaze polako, noseni vetrom, daleko nekud u nedogled.......