Valjda nije potrebno da naglašavam da pred sutrašnje finale RG navijam za Novaka, bliskog po plemenu. Ali moram to, zbog karaktera samog teksta, da ne ispadne da sam zbog manjka sportske strasti pribegao tome da pravim tekst koji ide van sporta. Elem, "pratim" Novaka još od kada se pojavio i tada se u nekim situacijama skoro posvađao, uslovno rečeno, sa nekim poznanicima koji su na moje više nego slutnje da je on potencijal za vrh oštro odgovarali da ni slučajno neće moći da se nosi sa „ovom dvojicom“ (koji su u tadašnje vreme uistinu delovali nedodirljivo). Vreme je pokazalo šta je pokazalo. No, preskočimo klasičnu navijačku priču, oponiranja, nacionalni nerv, jednu od retkih svetlih tačaka dugo mrcvarenog i u pojam ubijenog srpskog naroda što našem teniskom heroju daje novu dimenziju... Sve se to podrazumeva. Što se mene tiče, sada, pred sutrašnje finale Rolan Garosa, postoji nešto što je još važnije i dalekosežnije od pukog i složenog navijanja. To je činjenica da prisustvujemo istoriji. prisustvujemo jednom gigantskom trenutku koji se više nikada neće ponoviti. Ali ne zbog trke za GOAT titulu, ne zbog bilo kakve statistike...
Ko sad ne shvata razmere ovakvog, ovog (ovih) duela, shvatiće jednog dana kad oseti prazninu nakon prestanka igranja jednog, pa drugog, pa trećeg člana najbolje trojke u istoriji tenisa i najveće rivalske trojke u istoriji sporta. Ne bih da ovoj stvari olako pridajem mitske razmere, ali u okvirima tenisa one to skoro da jesu. Mada, ne bih se olako odrekao ni varijante da one to jesu i van tenisa.
To je više od duela „našeg“ i onog drugog, to je više od samog tenisa, to je više čak i od samog sporta. Dodatnu težinu daje i to što je tenis specifičan. On je najgladijatorskiji sport koji postoji. Ni u kom sportu nema takvih imperativa fizičke izdržljivosti, nigde nema tolikog psihološkog usamljeništva, nigde nema tako zahtevne preciznosti udarca, nigde nema takve obaveze da se ničim ne iskaže ono divovsko rivalstvo (ono po prirodi neizostavno mora da postoji) prema čoveku sa druge strane mreže, a opet, što je paradoks, nigde nema tako iskrenog viteštva i međusobnog poštovanja jednog igrača prema drugom igraču (eto, baš su ova "naša dvojica" primer toga)... Ovde je, pride, sudar dva čoveka (čast trećem) koji su najbolji u istoriji ovog sporta (sada to nominalno još nisu u svim statističkim aspektima, ali će izvesno biti), dva čoveka koji su odigrali 56 (!) međusobnih duela, dva čoveka koji su najravnopravniji mogući teniski protivnici, dva čoveka skoro suprotnih filozofija igre, dva čoveka ... Ne nabrajam dalje, jer će delovati kao pretovarivanje pića teškim zaslađivačima. I ovo je dovoljno.
Voleo bih da suština ovog ili nekog sličnog teksta dospe i do njih, nekim izokolnim putem. Koliko neverovatni ratnici i majstori, toliko i dobri, skormni momci, pa pretpostavljam da baš zbog te skromnosti oni sopstvenim ulogama ne daju ovoliki i ovakav značaj, jer vode računa da im slava ne izmeni meru za ukus.
Iz sve snage sam želeo da Novak stigne u finale i pobedi, podigne pehar, a sada mi je isto toliko važno saznanje da to što ću u nedelju, 11. oktobra 2020. godine gledati predstavlja smiraj jedne teniske ere, i da to, bez ikakve dileme, predstavlja privilegiju koju naredne generacije neće imati.
Dakle, ovo nije rivalstvo. Ovo je istinski mit. Ovo je, iznad svega, servantesovski deseterac.