Proslo je tacno 6 dana od nezapamcenog masakra u Osnovnoj skoli. Osmoro nevine dece, koja jos nisu ni zakoracila u stvaran zivot, ubio je njihov drug iz odelenja, hladnokrvno i bez kajanja, kako bi zadovoljio neke svoje umisljene potrebe.
Sok, neverica, bol i neverovatna izgubljenost, jer ko jos moze da puca u male devojcice i da se zbog toga oseca dobro.
Ovih 6 dana se samo pricalo o tome, psiholozi, psihijati, strucnjaci raznih profila, reciklirana je problematika kroz pljuvacku, kao i obicno, a bez nekog konkretnog angazovanja, plana i rezultata, sto znaci, bez promene bilo cega.
Prosvetari su odlucili, da se deca sutra vrate u skolu i da se zivot nastavi-ja samo ne znam kako.
Kako ce ta cista, jos neformirana bica da se vrate na mesto tako strasnog zlocina i nastave tamo da uce, dok budu gledala u prazne klupe svojih drugara?! Kako ce te male nezne duse da apsorbuju neosteceno tako jezivu stvarnost?! Kako ce bilo koje dete da se bezbrizno igra u dvoristu u kome se odigrao krvavi pir?! Kako ce roditelji svoje najmilije, da vode na to mesto strave i uzasa, a da budu spokojni i ne brinu?!
Zivot se za nas ostale nastavlja, dok je za neke porodice stao. Nikada se vise ni nece nastaviti, barem ne, na onaj normalan nacin, uvek ce da krvari i place.
Sada, kada su se dani zalosti zavrsili, moze da se nastavi zadruga, da ratni zlocinci polemisu sa maricem na nacionalnim frkvencijama, da pevaci pevaju, glumci da glume, a sportisti da se bore za svoje rezultate, isti oni, koji su kao na primer zdravko colic, najveca zvezda ovih prostora, ipak odrzali svoje zakazane koncerte dok je trajala tisina tuge, bez srama ili odigrali svoje utakmice, jer je to bilo vaznije,...o glumcima vec davno nemam nikakvih iluzija...niko od njih jednu jedinu rec rekao nije.
Svi tako jednostavno i bez zadrske teku kroz ovo drustveno blato, sa jedinom idejom, da ne budu licno uskraceni za nesto cega su se docepali...da ne budu zamenjeni nekim poslusnijim.
....................................................
Za to vreme, dok traju dani zalosti za ubijenom decom, na blogu 92. javnom prostoru, koji potpada pod Zakon o javnom inforimsanju, neki morbidni bolesnici kunu tudju decu i zele ima sve najgore, jer imaju neku opsesivnu fiksaciju mrznje prema njihovaj majci i takav sadrzaj bude masovno ignorisan, cak i od domacina bloga, koji je bio duzan da odreaguje, stavise, neki slicni izopaceni ljudi, preporucuju takve uzasne i nedopustive reci upucene tudjoj deci.
Zasto se onda bilo ko cudi, da je moguce da neko dete postane masovni ubica, da se posle tog krvavog pira organizuju drugi klinci i formiraju mu grupu podrske, na kojoj ga zovu carem, da se okupljaju na javnom prostoru i zighajlujuci pozdravljaju ubicu, kada mi odrasli nisamo u stanju da postavimo stvari na mesto po nekom redu normale. Decenijski imputirana mrznja nas je pojela.