„Suprotno od ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost."
F.M.Dostojevski
Volim sport. Trenirao sam sve i svašta. Fudbal odavno ne gledam mada na nekom roštilju rizikujem prelom ili infarkt kad klinci krenu da pikaju loptu. Teško odoleti. Fudbal ne pratim jer imam utisak da je tu previše mešetarenja i nema mi čari neizvesnosti. Ali to je druga priča.
Hokej i košarku obožavam. Tenis sam počeo da pratim zbog Đokovića. Sa zrelošću sam se istrenirao da se ne jedim ako izgubimo a da se radujem kada pobedimo. Nisam stručnjak ni za šta od navedenog, nisam se udubljivao previše, onako više radoznalosti radi. Kod nas je pride sport opterećen, više nego u većini država ovim nuspojavama huliganstva i kriminala, sva je prilika, pod državnim pokroviteljstvom. Ni to mi nije smetalo čak da se obradujem nekom međunarodnom uspehu Partizana ili Zvezde. Onako usput. Iako sam original slaninar.
I onda se 3. i 4. maja desilo nezamislivo i neizrecivo. Istini za volju, odavno sam napisao na jednom blogu i zbog toga bio pljuvan, da zamislite nešto najogavnije i najstrašnije i ne možete sa sigurnošću da tvrdite - e to u Srbiji ne može da se desi. Ta neopisiva tragedija meni i ogromnoj većini nije pala na pamet kao moguća. Ali nekome jeste. I u Srbiji je imao mogućnost da sumanute ideje realizuje. I da, to sa onim što se dešava u Americi nije isto. Ali i to je druga priča.
I počeli su protesti koji su na čas izgledali kao da je taj šok trgao Srbiju iz kliničke smrti i da je počeo proces reanimacije. No nema te energije koju ovdašnja opozicija ne ume da proćerda. Dokazano. Ali i to je druga priča. Mnogi građani poneti plemenitim osećanjem i činjenicom da je pređena crta preko koje se ne prelazi, verovatno i shvatajući da više nema šta da se izgubi počeli su javno da istupaju. Profesori, glumci, umetnici, javno su digli glas. I zbog toga trpeli ozbiljnu šikanu i torturu uključujući i pretnje deci. To više nije pitanje političke orijentacije već golog opstanka. Međutim, Jokić, Đoković, košarkaši, sva ta družina - muk.
Oni su sportisti, nisu baš pametni, samo ceo život treniraju i slično, nije opravdanje. Jasno je da nisu baš sa Oksforda, Sorbone ili Stendforda. Ali da bi uspeli u svojim sportovima na način na koji su oni uspeli, o još kako je potrebna pamet. Da savladaju strane jezike i daju onakve, često sasvim suvisle pa i duhovite izjave? Ne, nisu oni ni glupi ni zatucani. I vrlo im je kristalno jasno šta se to ovde desilo i dešava se. Kanda su im preče neke druge stvari. Jer nisu dovoljni ovi legalno zarađeni milioni na zapadu. Ili šta im je već sitnosopstvenički interes ili motiv da tako gromoglasno kušuju.
Istupili su ljudi od integriteta, kojima režim može na razne načine da naudi. Ćute oni kojima režim ne može ništa. Naravno, licemerje se podrazumeva. Ne propuštaju priliku da istaknu kako su oni veliki Srbi i kako vole Srbiju. Ne vole oni Srbiju ništa više od onog Bore, ocvale indijanke koji skuplja pseća govanca u zemlji „bečkih konjušara". Baš ih briga koliko će dece stradati još na razne načine ovde. Nekada se mislilo da se sportom treba baviti da se očeliči karakter, socijalizuje, shvati značaj opšteg dobra. Da bi bili bolji ljudi. No taj pristup je sada pluskvanperfekt.
Dobri Bog nekada tako namesti da ljudima pruži priliku da budu veći nego što jesu. Da ne budu veliki samo u nekoj vrsti loptanja, nego ono, ljudski. Uspeh u loptanju im je dat kao odskočna daska ka neslućenim visinama. Nepojmljivo višim od svakog najvišeg pobedničkog postolja na kojem su ikada bili. I na kojima će ikada biti. Da budu dobri i za opšte dobro. Da pišu pravu istoriju. Ali su oni rešili da u svom vrhunskom dostignuću ostanu obični. Da im bude„običnost sudbina a zaborav budućnost"*.
Znate, šta god da postignete u životu uz koliko god hvale i napora vrednog poštovanja, uradite nešto izuzetno, ako nisi preveo bakicu preko ulice, poneo joj cegere, dete sprečio da istrči na put a protrčalo pored tebe, ma nisi ustao zaduvanom dekici u autobusu, sve veličanstveno što si uradio, pod senkom je. Uniženo je i nebitno. Jer je mnogo bitnije da spaseš nečiji život. U njihovom slučaju, mogli su da doprinesu spasu čitavog naroda. Nisi mrdnuo. Svi grend slemovi, svi rekordi, tripl dablovi postaju dostignuća nekih „kišnih ljudi", gluvih, slepih i sebičnih. Mogao si da uđeš u udžbenike istorije, sociološke i filozofske studije o moralu i hrabrosti. Rame uz rame uz istinski velike ljude. Izabrao si da ostaneš samo izuzetan u nekim sportsko-poslovnim statistikama.
Henry Olonga i Andy Flower su igrači nekog tamo kriketa iz nekog tamo Zimbabvea. Na duže staze, istorijski, daleko će duže biti pamćeni i defakto su značajniji od vas. I imali su daleko veća muda nego što ste pomislili da ih vi imate.
Elem, rešio sam još onda da ću u buduće navijati za njih koliko i oni za nas. Od tada ne otvaram ni jednu vest o njima. Nula Bambija od mene. A onda je došlo vreme svetskog prvenstva u košarci. Koliko god ne pratio, jer sam tako rešIo iz navedenih razloga, jer me istinski ne zanima, samo na osnovu tvitova i naslova koje ti iskaču, ne moraš biti bog zna koliko pametan da shvatiš, sada sa protokom vremena pogotovo, da se radi o tako holivudski prijemčivoj a tako istinitoj priči o grupi ljudi koji ostavljeni od svih i uprkos šansama, ostvaruju sjajan rezultat.
Sve zahvaljujući pameti, upornosti, veri, posvećenosti, moguće i inatu. Na stranu sve ali kapa dole za to. Sve si to postigao i onda uradiš šta? Pa naravno, reklamiraš kladionicu. Bog ti dao da budeš uzor deci i ti koristiš to tako što promovišeš nešto što često stvori bolest zavisnosti. Što je ravno nakomaniji ili alkoholizmu. Neki tvrde da je zavisnost od kocke teža od zavisnosti od heroina i teže se leči. Ljudi koji su sve u životu postigli radom, ispravnim, zdravim životom, čeličnom voljom, sada poručuju deci da treba da postanu sive kreature bez volje i da poslednje parice koje njihovi roditelji teškom mukom naskomrče, spiskaju u kladionici.
U normalnim društvima, vaša misija bi trebalo da bude motivacija dece da budu kao vi. Da se posvete, da ulažu napor i trud. Da kao i vi kao igrači budu istovremeno jake, kreativne individue koje su dovoljno pametne da razumeju i šta je timski duh. Ali vi ste izabrali da doprinesete da se koje dete gurne u bolest zavisnosti. Sledeće je verovatno da ispišete na dresovima „Jovanjica".
To su dogovorili ljudi koji vode KSS, nisu tu košarkaši imali izbora i trala la, manite se tih priča. Imali su. Uvek imaš izbor. Šta, izbaciće ga iz reprezentacije? Pa šta i ako te izbace. Izbacili bi te ne zato što nisi dobar igrač nego zato što si dobar čovek. I vi koji ste ugovorili to reklamiranje, sram vas bilo. Tek vi koji imate pameti da organizujete, sportski prijatno iznenađenje i napravite pitu vrlo dobro morate da znate šta radite. Možda ja nisam normalan ali meni to nije normalno. Mislite da preterujem? Jako bih voleo da je istina.
Možda pisati ovo i nema nekog smisla. Vreme je pokazalo i da su tragedije 3. i 4. maja ipak crte preko kojih se prešlo. Koliko god me drži rezignacija, ne mogu da oćutim. Valjda zato što sam dugo verovao da su košarkaši drugačiji od većine naših drugih sportista, karakterniji. Pa se osećam izdanim. I da, ne mrzim ih ja. Niti im želim ništa loše. Ne želim im ni da pobede ni da izgube. Sve jedno mi je. Dok ovo pišem znam da će košarkaši i Đoković igrati neka finala, samo ne znam kada tačno. Po tvitovima i fazonima koji mi stignu na viber, znaću i ishod, hteo ne hteo.
Neću nikome da rušim sneška ni da osuđujem one koji će danas navijati i radovati se. Vaša stvar. Ali što se mene tiče, možete biti i prvaci Mlečnog puta ili svekolike vaseljene. U mom tefteru ste pogrešni ljudi na pravom mestu. Nule, licemeri i sebičnjaci. I još gore, saučesnici. Eto, tuž'te me.
**Vidosav Stevanović - „Nišči"