гост аутор Ms. Ivana К.
Zapocelo je banalnom epizodom. Negde na netu, citajuci nesto o filmovima, jedan od onih anonimnih junaka koji sve kazu bez dlake na jeziku tako nevidljivi je izjavio ‘filmove gledaju samo luzeri’. Nevaspitani klinac. Sledeceg dana, i onog nakon toga, i nedeljama kasnije, fraza se uporno vracala. Mada je pocetak krenuo nekih par godina unazad. Gledala sam, a i nisam, pocetak nekog nepoznatog filma, snimljenog bez budzeta (i to mu se videlo), koji je pretendovao na avangardne lovorike trenutno popularnog ‘nezavisnog’ filma. U prvih par minuta mladic i devojka dolaze u posetu njenoj majci, i te noci, dok bi svi trebali da spavaju, on masturbira u kuhinji, majka naidje, upali svetlo, i ima sta da vidi. Tip koji masturbira, ili glumi, kako god, je film napisao i rezirao. Film tu zaleprsa u pokusaju da uhvati zamah neshvacenog artista i masturbatora, ali sam ja ugasila TV. Na putu do kreveta pitala sam se da li je izvikana kompleksnost ljudske psihe ipak samo jedan obican hype. Izmedju egzibicionista i voajera, pa onih koji lazu i sve to prodaju, pronaci malo hladovine od bullshit-a postaje najteza stvar na svetu. Pitala sam se jos i da li ja zaista ne znam sta bih sa svojim zivotom kad sam voljna da otvorim vrata kompletnim strancima, koji su uz to mediokriteti u najboljem slucaju i kao masturbatori, i pustim ih unutra. Ono sto su me roditelji ucili da ni pod kojim uslovima ne radim. I sto je trebalo da bude davno savladano. Od tada je to postajalo sve cesce, da iznervirana iskljucim monitor - iznervirana zato sto uhvatim gomilu pretendersa kako se trude iza kamere i scenografije da lazu, poturaju ideje i slike koje cak nisu ni polusvarljive, i ja sedim, i gledam. Ma ni to nije bio pravi pocetak. Ne znam, eto, kad je pocelo, ali ‘luzeri’ pomenuti od strane anonimca su bili dobro smesteni i zapoceli su reakciju.
Svaki film, ukljucujuci dokumentarne, je neko napisao. Oni postave kameru ovako, i sve sto se vidi nije ono sto kamera snima vec sto oni zele da kamera snimi. Posledicno, ja gledam ono sto neko zeli da vidim. Kvantitativno - to su godine gledanja u ono sto neko drugi zeli da vidim. Ljudi uvek misle da su pametniji nego sto jesu. Tu nema greske. Svako ko je proveo godine gledajuci ono sto drugi zele da vide je postao puno drugacija osoba od one sa kojom je krenuo. Programiranje i reprogramiranje u neprekidnom procesu, velikom brzinom, procesovanje informacija, slika, zvukova, karaktera, je igrarija u poredjenju sa onim sto se stvarno desava. Pricam o tome da se bojim da nisam vise stvarna. Nisam cak ni lik u nekom filmu. A lik iz knjige sigurno nisam – ovih dana je za lik jedne knjige neophodno da bude vrlo dramatican. Sve drame koje poznajem su blede imitacije. Sve herojine koje znam isto tako – ne znam u stvari ni jednu, van filmova i knjiga. Ljudi, pravi, od krvi, mesa i koji ne vole da se tuku, su izbledeli u banalnost.
Evo, na primer, ja: zivot koji sam zivela do sada je bio svedok jednoj mirnoj egzistenciji. Videla sam vrlo malo nasilja. Nikada nijedno ubistvo. Nisam cak ni tip koji trazi neki surovi thrill. Stvari koje su meni uzbudljive obicno imaju veze sa inspirativnim scenama, lepotom, i idejama. Ponekad glasna muzika ili casa vina postignu efekat.
Moj mentalni sistem svedoci medjutim da sam videla na stotine, verovatno i hiljade ubistava. Silovanja, tuce, ljude spaljene zive, deca zlostavljana na nacine za koje nisam mogla da pomislim da je moguce uopste izmisliti, nasilje nad zenama, vredjanje zena, verbalno i mentalno ponizavanje, torture, porodice koje se zovu porodice vajda zato sto zive na istoj adresi, i u kojima ljudi tuku druge ljude do krvi i slina razmazanih po zidovima i namestaju, katastrofe sa ljudima zverima i zverima koje vrlo lice na ljude, pesnicenja koja traju i traju sa povodima koji su dovoljan razlog da se ugasi Big Bang pre nego sto je sav ovaj shit krenuo. Gledala sam sta bi sve ljudi uradili zbog para, ili seksa, a mnogo bih volela da nisam. I videla lose ideje, lose zube (ovo poslednje vrlo retko u americkim filmovima), lose oci i ruke, lose, lose ljude. Kaze nedavno Anthony Lane, filmski kriticar u Newyorker-u, kako zaista niko nije vise zainteresovan za unutrasnje muke serijskog ubice. Anthony, covece, to sam i ja pomislila kad sam poslednji put gledala onu lepu Ashley Judd kako bezi sva izmodricena od manijaka koji kasapi zene, sto spada u omiljene motive filmskih pregalaca – izmodricene zene i kasapljenje zena. Gledala sam vise seksa nego sto sam ga imala, ili cu ikada imati. Mnogo puta sam pomislila da seks nikada vise necu imati nakon sto sam videla to sto sam videla. Provela sam vise vremena sa popularnim glumcima nego sa mnogim ljudima koje racunam u prijatelje. Podjednak broj puta sam bila svedok i zrtva nasilju u koje sam gledala da bi mi verovatno dali besplatni pristup i terapiju na Victims Anonymous. Ali pouzdano znam da mi nesto iznutra nece nikad oprostiti. Miran zivot, pitoma narav, i zena na ivici nervnog sloma ne idu jedno s drugim. Kakva masovno prodata laz. I ja sam je kupila.
I tako me je filmska industrija, jos znana i kao sedma umetnost, dovela do toga da ako se karakter u americkom fimu nadje uvece na gradskoj ulici ili putu, moj imuni sistem pocinje da luci kortizon u pripremi za neki uzas, napad, ili klanje, jer to je sve sto se radi po americkim putevima i ulicama uvece. Pretpostavljam da ni sve zadnje namere filmadzija nisu mogle da predvide sta ce se svetu zaista desiti gledajuci njihove filmove (ne tvrdim da se tome ne raduju). Neko je to radio zbog para, neko zbog umetnosti, ili srca, i ja sa njima saosecam jer prezivljavanje danas nije o korici hleba vec o necem sto se zove megalomanska masturbacija umotana u demagogiju koju hrani baterija velicine Jupitera, a to ne moze da bude lako.
I ja zaista ne znam kako je sve zapocelo, ali znam da je neoprostivo.