O 5. oktobru 2000.

Filip Mladenović RSS / 05.10.2008. u 00:21

 

Poslednja godina XX veka bila je za Srbiju hvatanje poslednjeg voza na relaciji prošlost - budućnost, odnosno Azija - Evropa. Dogadjaji od 5. oktobra 2000. zapravo su dovršen, zaokružen 9. mart 1991. Da se tokom devetomartovskih demonstracija na početku decenije išlo do kraja, odnosno da se posle osvajanja srpskog parlamenta krenulo i na zgradu RTS-a, tada TV Beograd, istorija Srbije ne bi bila toliko krvava i tragična kao u "godinama raspleta" koje su usledile.

Glavni akteri devetomartovskih "gibanja", pored opozicionih beogradskih intelektualaca, čiji je simbol bio Mihiz, bili su Vuk Drašković i Dragoljub Mićunović, dok su Zoran Djindjić i Vojislav Koštunica tada ostali u senci nespornih lidera Srpskog pokreta obnove i Demokratske stranke.  Kritična masa demonstranata i dovoljna količina gneva su postojali za ono što je omrznuta TV zgrada u Takovskoj 10 doživela tek 5. oktobra 2000, ali se, na žalost, sve završilo izlaskom tenkova JNA na ulice i trgove Beograda uveče 9. marta 1991, baš u vreme početka  TV Dnevnika u pola osam.

I tako, 9. mart 1991. i 5. oktobar 2000. svojevrsni su polovi moderne istorije Srbije, izmedju kojih je uspostavljena napetost jednog totalitarnog poretka, oličenog u korupciji, represiji i ratnim zločinima. Srbi su po ko zna koji put dokazali da su, rečeno jezikom školskih termina, tipični kampanjci. Propuštaju šansu za šansom, lenčare i prave se ludi, da bi kada zagusti, u poslednjem času, zalegli da poprave sve ocene iz predmeta -  istorija. Provesti čitavu drugu polovinu XX veka ispod šinjela dva diktatora, Broza i Miloševića, prokockati tolike godine i decenije može samo narod koji je stalno bežao sa časova istorije u WC, gde je  ili popušio ili propušio od muke.

Na sreću, 2000. ostaje u kolektivnom pamćenju kao godina u kojoj se, narodski rečeno, jednim udarcem potamanilo više muva. Em je sa istorijske scene konačno sklonjen jedan anticivilizacijski režim, em je politički pejzaž Srbije postao manje mutan i zamagljen, em je iz javnog života koliko-toliko potisnut jezik mržnje, ksenofobije  i ratne propagande.  Jedina zasluga bivšeg vodje može se svesti na sentencu da niko nije toliko loš da ne bi mogao da posluži kao - loš primer. Da je kojim slučajem Slobodan Milošević ubijen ili na neki drugi način ranije uklonjen sa vlasti, već bi se našao neki novi Sloba da dovrši ono što prethodni "otac nacije" nije "uspeo". Ovako, Milošević i Šešelj, kao i mnogi drugi satrapi formata Koštunice i Tome Nikolića, ostaju u kolektivnom pamćenju srpskog naroda kao otužni simboli rodoljubaca, koji su svoj patriotizam debelo naplatili za sebe ili za svoje stranačke kolege, kao i za svoje familije.

Proteklih osam godina prošlo je u snovima o tom famoznom 6. oktobru. Današnja koalicija Demokratske stranke i Socijalističke partije ne samo što je "prst u oko" idealima 5. oktobra, nego je i srednji prst svim vizijama o modernoj, prosperitetnoj i demokratskoj Srbiji. Na nesreću, Srbija je u monopolskim čeljustima ratnih profitera iz vremena Miloševićeve strahovlade, koji su proteklih osam godina lukavo i vešto iskoristili za korumpiranje čitave političke nomenklature i uvećavanje svog krvavog kapitala. Zato ovog 5. oktobra ostaje samo nada da će se 6. oktobar desiti 2014. ili 2015, kada se predvidja ulazak Srbije u punopravno članstvo EU.

                                                                                                     

                                                                                                                           Filip Mladenović



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana