Imaju li mladi u Srbiji perspektivu? Odgovor na ovo pitanje/floskulu umnogome zavisi od jedne druge dileme/floskule: ima li Srbija perspektivu? Zato, do odgovora moramo da pođemo obilaznim putem.
Kada je u pitanju naš međunarodni položaj, izgleda kao da se tu, grubo rečeno, nalazimo pred dva puta: jedan su dobro nam "poznate" evroatlanske integracije, a drugi su, kako je to Aleksandar Vučić nedavno obelodanio, evroazijske integracije... (Valjda je Ural kozjim stazama lakše preći nego preplivati Atlantik, šta li?) Na planu unutrašnje politike takođe imamo svojevrsnu shizmu. Sa jedne strane stoji struja koja brani jačanje "stranačke države" i dalju centralizaciju vlasti, dok s druge strane stoji raznorodna grupa koja se zalaže sa profesionalizaciju i transparentnost državne uprave i za veće nadležnosti lokalne samouprave.
Svi naši političari se mogu naći u po jednoj od ponuđene dve opcije za spoljnu i unutrašnju politiku, često bez previše obzira na to kojoj stranci pripadaju. Naime, retki su oni koji su uopšte kritički pročitali i razumeli program svoje stranke (ali se podrazumeva da je većina pročitala njen statut, jer je njime definisan način odlučivanja i napredovanja u strukturi). Dakle, onaj ko je za evroatlanske integracije ne mora nužno biti za decentralizaciju vlasti, a onaj ko je za tzv. evroazijske integracije ne mora nužno da zastupa "stranačku državu" - svi su oni manje-više rasuti i u "demokratskim" i u "patriotskim" strankama (i u onim "između"). Nevolja je u tome što kod nas još uvek traju previranja oko ovih osnovnih i temeljnih opredeljenja - i time budućnosti ove zemlje oduzimaju predvidivost, a planovima i investicijama oduzimaju sigurnost. Pritom, još ima onih koji se uz uzdah pitaju zašto toliko mladih i perspektivnih ljudi planira da napusti zemlju...
Na predloge o pokretanju evroazijskih integracija se neću posebno obazirati, jer ne vidim da željeno članstvo Srbije u EU ima ozbiljnu alternativu (što nije u suprotnosti sa održavanjem dobrih bilateralnih odnosa sa drugim zemljama). Uostalom, prema jednoj anegdoti, kada je Milošević od kineskih zvaničnika tražio jaču podršku, oni su mu odgovorili jednom narodnom umotvorinom: "daleka voda ne gasi požar"!
Unutrašnja situacija u zemlji je opet takva da vlast praktično ne vode Parlament i Vlada, već najuži vrhovi stranaka (što aristotelovski gledano sasvim odgovara pojmu oligarhije). Kako stvari stoje, poslanici bi teško mogli da bez posledica zastupaju stav koji se ne poklapa sa mišljenjem predsednika stranke i njegovih bližnjih. Dobar primer za to je famozna sednica na kojoj su prisutni poslanici DSS-a (svi do jednog) glasali za postavljanje Tomislava Nikolića za predsednika Skupštine, iako su mnogi od njih to činili sa visokim stepenom potajnog protivljenja. Međutim niko od njih se nije drznuo da sopstveno ubeđenje stavi iznad stranačke lojalnosti! To je samo jedan dramatičan primer, jer se na isti način sprovodi svako glasanje sa jednakom disciplinom u svakoj poslaničkoj grupi. Tim gore po sve nas, jer to znači da narodni izabranici ne razmišljaju svojom već glavom predsednika svoje stranke. S druge strane, makar Zakon o državnim službenicima od skora navodi na profesionalizaciju državne uprave, ali još će mnogo vode Južnom i Zapadnom Moravom proći dok se taj zarđali državni aparat ne dovede u red. U datim okolnostima, upravljanje zemljom i njenim resursima se poverava maloj grupi ljudi koji čine "usko grlo" za sve ideje, mogućnosti i alterantive našoj današnjoj stvarnosti. Stvari isto stoje i kada je u pitanju lični napredak, to će vam svako reći: poznanstva su ključ, poznanstva što bliža "uskom grlu". To ne znači da oni koji uspevaju nisu dovoljno dobri - jer i talentovani, avangardni i smeli itekako mogu da prođu, ali često ne putem javnog konkursa... Ovakvi trendovi svakako ne pogoduju ni pobornicima decentralizacije vlasti i jačanja lokalne samouprave. Međutim, ironično je što ni na lokalu stvari ne stoje ništa bolje, čak naprotiv.
Sve to zajedno i još čitav buljuk drugih teških istina mlad čovek nosi na svojim plećima dok razmišlja ima li on uopšte perspektivu u Srbiji. Od njih ćete često čuti kako ne veruju da mogu da dođu do izražaja i do željene afirmacije u ovoj zemlji prosto radeći svoj posao i misleći svojom glavom. Mladi se najdirektnije suočavaju sa nedostacima našeg društva jer mahom kreću od nule, nemaju "leđa", a mediji i informatičko društvo su im obezbedili uvid u funkcionosanje razvijenog sveta, oni jednostavno znaju za bolje. Oni uglavnom znaju, ili makar imaju intuiciju o tome u kakvom okruženju žele da žive i većinom su spremni da izaberu ono koje im najviše odgovara. Štaviše, mladi su spremni i da menjaju ovo okruženje koje su zatekli, ali im treba dati šansu. Zaista, odgovorni ljudi moraju da prepoznaju našu objektivnu potrebu za osveženjem, podmlađivanjem. Veliki deo Srbije se još uvek nalazi u ruševinama prošlosti, prekrivena prestarelim konceptima, vapeći za regeneracijom i novim početkom. Budući da centralna vlast ovde donosi gotovo sve odluke, bitne i nebitne, izgleda da prvo ona treba da se podmladi kako bi se zatim regenerisao ostatak zemlje. Istina je da moramo da se suočimo sa svojom prošlošću, a za to su nam neophodni nepristrasni arbitri - generacije ljudi koji nemaju teret te prošlosti na svojoj ličnoj savesti, koji nisu čak imali ni pravo glasa kada su glavešine donosile odluke da li će se ratovati. Da se ne lažemo, nama je potrebna smena generacija!
Ohrabruje podatak da svaka poslanička grupa ima bar po jednog mladog poslanika (mlađeg od 30 godina) i da pojedini mladi ljudi dobijaju šansu da se nađu na visokim državnim položajima. Naravno, mlad čovek nije po definiciji dobar i pouzdan, ima svakakvih juniora, kao što ima kojekakvih seniora. Međutim, za razliku od svih onih seniora koji iza sebe imaju burnu i kontroverznu političku karijeru, ili koji su odavno skrenuli sa puta proklamovanog u svojim mlađim, disidentskim danima, sadašnji mladi političari se nalaze tek na početku puta, otvoreni su za nove ideje. Njihova je odgovornost da opravdaju svoje učešće u politici, da preuzmu inicijativu i otmu se postojećoj kolotečini. Njihova je odgovornost da obezbede da se glas mladih čuje i na najtajnijim zasedanjima i da odzvanja na najjavnijim skupovima. Sada je njihova odgovornost da stanu u odbranu Srbije u kojoj će želeti da žive svi njihovi vršnjaci koji sebe već vide daleko u inostranstvu. A naša odgovornost je, u najmanju ruku, da ih iznova opominjemo na to. Naša je odgovornost, dragi moji, da u svojim poslovima uvek budemo uz njih na istom zadatku.
Da u najkraćem odgovorim na pitanja sa početka ovog predugog posta: današnji mladi će zaista imati perspektivu u Srbiji tek kada oni budu odlučivali kakva će to zemlja biti.
Ova pomalo neuhvatljiva tema za sobom otvara čitav niz konkretnih pitanja koja ću razmatrati u narednim postovima: Šta država radi u vezi sa poboljšanjem ukupnog položaja mladih? Na osnovu čega znamo kakav je zapravo njihov položaj u društvu? Kako ih tretira javnost? Koliko mladi rade na sopstvenoj afirmaciji? Da li postoje opipljivi rezultati njihovog uticaja na javni život Srbije? ...