"Earth Hour je nastao u Australiji i tu uživa veliku podršku od strane političara, poznatih ličnosti, poslovnih ljudi i generalno od javnosti. Sigurno je da iza te inicijative stoji u osnovi dobra namera - mnogi se brinu u vezi promena klime i želeli bi da pronađu neko rešenje. Međutim, kao što je slučaj sa mnogo javnih aktivnosti na temu promena klime, u pitanju je samo simbolički čin koji daje pogrešan utisak da postoje brza i laka rešenja za klimatske promene", piše Bjorn Lomborg u dnevniku The Australian.
Sa tačke gledišta samih emisija CO2 postoje dobri razlozi da se sumnja da je manifestacija Earth Hour neto proizvođač CO2 (sveće, baterijske lampe, itd. kao zamena za ugašene sijalice, s druge strane, ugašena svetla će samo zanimljivijim učiniti TV i kompjuterske ekrane, za čije gašenje se niko ne zalaže).
U mojoj ranoj mladosti je u nekim krajevima Srbije još bila aktuelna elektrifikacija (nisam siguran da to nije još uvek ponegde slučaj). Dobro se sećam poseta selu gde su se slušale dedine priče uz svetlost uljanica. U nešto skorije doba, svi u Srbiji su iskusili restrikcije "po grupama", par-nepar, kupovinu benzina u flašama pepsi kole, i razne druge metode dovijanja kako egzistirati sa nedovoljno energije.
Kako smo samo tako brzo uspeli da dođemo u situaciju da se štedro priključujemo (posebno ako se pogledaju neki mediji u Srbiji) akcijama onih koji se - u ekstemnim slučajevima - možda i jesu iživljavali sa svojim (zlo)upotrebama energije... Šta mi, u stvari, imamo sa time? Na stranu što im je i ova akcija, takva kakva je, sasvim sigurno ništa više nego isprazni simbolizam. Jedino im nedostaju Bono i Bob Geldof da zapevaju onu "u tunelu, usred mraka..."