Svaki početak je težak, evo ovu ću blogoavanturu započeti jednom sigurnom frazom. Nego ne razumem otkuda opet pojava fantomski malih slova u ovom editoru za pisanje (pleonazam). Tako pre neki dan čitav gmail inbox se utrtamutio, umanjio - bogu za plakati od onako majušnih slova. Bilo me sramota da pozovem nekoga od "dežurnih umova careva za kompjuter, ili hauz majstora kako ih Dragoljub92(rispekt) jedared nazvao. Taj slučaj X computers rešila je izvesna Krofnica, devojka koju poznajem samo iz sveza iza monitora. Preko pp. Prvo pitala šta koristim: Mozzilu, Linux, Operu ilištajaznam, a nakon kraćeg razmišljanja dala je pravi savet.
Zar bi i ovde trebalo primeniti tu istu tehniku: drži istovremeno šift i nulu dok ti ne pozli, i sve će biti kao pre. Mislim da mašine nisu više ono što je nekada čovek želeo da budu...Eto me na terenu još jedne sigurne fraze.
Još bi bila dobra fora kad bi sad rekla da mi je blog ovaj, platforma ova, pomogao sa krizom identiteta. U stvari sam blog je ponudio neke odgovore na pitanja koja se roje već neko vreme. Zvuči li to bez veze? Možda.
Primetila sam da je neminovno na ovom mestu u jednom ispovednom tonu evocirati svoju vezanost za medij na čijoj se platformi (jebale me platforme) pišu blogovi. Probaću ukratko:
(a uostalom i ne mora biti ukratko, jebo tu presiju dužine, gabarita, količine i ostalih spopadajućih mera -neka traje tri strane, šest dana i ne znam koliko karaktera):
-muzika mi je oduvek bila važna. prvu kasetu mama mi je kupila u Robnoj kući u Zemunu -Boj Dzordy na njoj, našminkan i melodičan. Carmacamellion je bio planetarni hit i tako sam u svim posedu imala prvi nosač zvuka. Sećam se da je četri godine starijoj sestri kupila Bajaginu "Pozitivnu geografiju" - ona je to ciljano radila pokušavajući da nas odobrovolji zbog selidbe. Obe smo tih dana bojkotovale egzaltaciju naših roditelja, jer zaboga selimo se u lepi veliki stan....Hodale smo okolo obešenih noseva, tiho pakujući isključivo besmislene sitnice po sudu starijih, koje nam, naravno - ni za šta neće trebati.
Taman su me upisali u osnovnu školu. Taman sam zapamtila lica i pohvatala imena. A muka napuštanja zemunskog parka i keja je bila posebna stavka. Te godine me je majka ne jednom nalazila baš u zemunskom parku posle završene nastave u novoj, novobeogradskoj školi. Time sam je izludjivala, mislila je da joj teram inat i "izvodim besne gliste" - a ja sam samo tugovala.
Stan ogroman po kvadraturi a pust po praznini. Nema života jer tek je useljen, samo zidovi i tišina teška, preteška za sedmogodišnju devojčicu. Roditelji misle da ne vole deca ostajati sama iz nekog konkretnog straha, a meni se sa ove distance čini kako sam se plašila jedino tišine...
Ne shvatajući kako se moram odvojiti, otići.
Sredina osamdesetih. Seoba u blok, pa još i nova škola, narandzasto ofarbana a sva u žici (da, u žici, valjda tada bila moderan gradjevinski materijal), ogromna. Samo fensi škola nema boravak, pa ti tihuj/samuj. Sušta suprotnost onoj prethodnoj umornoj i oronuloj zgradi o čijoj starosti govori i činjenica kako je Hitler i SS ekipa onomad u istoj formirala štab. Pokazivali deci slike, u holu. Naša antifašistička, slavna borba. Jedino nas nisu učili koliko je bila i bratoubilačka i krvava...
A Nbgd i blokovi...Tada- pustoš.. Zastrašujući. Samo pusti zidovi, a sedmogodišnje biće se trza na svaki zvukJer samuje se jer fensi škola od žice nema boravak.Vreme umem meriti samo "digitroncem", jedan navijeni budilnik zvoni kada treba da se ruča, a drugi sat kad se oglasi vreme je za polazak u školu.
Sada, sa ove distance čini mi se kako sam se jedino tišine plašila. Samoće u tišini. I od tad moja vila je MUZIKA. Takoostaje i do danas, doduše.
Onomad je stric netipicni gastarbajter poklonio dečici električnu vetrenjaču (pogadjate iz Holandije je) i meni velelepni ravan osmom svetskom čudu - srebrni Philips kasetofon. Mali ljudi govore i pevaju iz kutije. Starija sestra sluša Diskomer studija B i Hit nedelje, a ja pored nje sve upijam. Posle nekoliko (bogami dobrih nekoliko) godina, dolazi i radio b92.
A do dolaska srebrnog najboljeg Philips druga stalno sam lutala hodnicima gledajući ima li koga u drugoj sobi...A kada više ne bih mogla da izdržim, silazila sam ispres zgrade i posmatrala radnike Gradskog zelenila kako sadnice stavljaju u bivšu močvaru. Jedan od njih koji je zapazio kako ih besciljno gledam upita me koga cekam? A ja kao iz topa Tatu smatrajući da sam ga tako uplašila kako treba (?!?!)Naime i tada je država vodila diskriminativnu politiku prema drugačijima, a tek kako je pažljivo gajila stereotipe....Svakodnevno se prikazivala serija "Beograd via Trst via Skoplje" - gde smo mogli naučiti kako ćemo završiti kao oteti i kao robovi. Jer ako nam se na ulici približi Ciganin, sigurno će nam dati bombonu, zatim nas strpati u kombi pa pravac Trst (preko Skoplja, dakako, to je ta transverzala). Tamo ćemo malo prositi pa će nas prodati, i više nikada nećemo videti tatu i mamu.
/Neka mi oproste svi što koristim reč Ciganin jer ona je čini mi se mnogo politički korektnija od Roma, jer oni sami se čude, par puta u razgovoru misle kako se sprdam. Nemoguće mi je menjati jezik kojim govorim zarad toga da poverujete kako sam za sve postulate demokratičnosti i ljudskih prava (i to za proprano-politički naziv jednog naroda...)
Zatim otkrivam kako blok ima bioskop, knjižaru, biblioteku i čarobni Amazon-radnjicu sa ribicama, akvarijumima i opremom...Eee, nekada nbgd nije imao baš razvijenu infrastrukturu...
A htela sam da pišem o radiju, muzici i emisijama koje sam volela. Da započnem blogovanje sa osvrtom na emisije koje su činile moju svakodnevicu '90. tih.
Videćemo koliko sam pogrešila...