AleXandar Lambros
Alhemičarski blog
Kad se samo setim koliko sam uporno i tvrdoglavo odbijao da pročitam tu knjigu koju su pročitali, i o njoj potom trućali, i oni koji su pre toga u životu pročitali samo "Svet", eventualno neko izdanje "Kurira". Knjiga sa najmanjim zajedničkim sadržaocem za najšire narodne mase. Najlepše zahvaljujem. Al' mi je išlo na nerve to saletanje s "Alhemičarem" gde god se okreneš, baš kao i kasnije s "Da Vinčijevim kodom". I onda, kad se globalno oduševljenje konačno stišalo, nekako mi je došao pod ruku. Sećam se da sam ga pročitao u dahu, gotovo krišom, kao da bi mi bilo užasno nelagodno da me neko uhvati kako ga čitam. Divna knjiga, trebalo bi je uvrstiti u lektiru za drugi ili treći razred srednje. Nekako baš tada obrazovni sistem udružen s roditeljskom strepnjom za budućnost potomstva bude na vrhuncu svojih zločinačkih napora da vam se "izbiju bube iz glave", u prevodu, da vam se isuši mašta a entuzijazam svede na tržišnu, što će reći, realnu meru.
U poslednje vreme išli su mi na nerve saletanjem da moram da pročitam "Tajnu". Argumentacija se kretala od one uobičajene "videćeš što je dobra", do one suptilno lukave "vrlo je kabalistička, znaš".
Meni je sve to opasno mirisalo na još jedan u nizu self help svetskih bestselera tipa "Najbogatiji čovek Vavilona" i ostalih sranja, te sam rešio da dotični naslov jednostavno zaobiđem i strpim se dok se prašina ne slegne.
Elem, ako sam izbegao knjigu, film nisam. Guilty as charged. Šta da kažem, možda će vam se produkcija učiniti preterano američkom a namere sumnjivo sektaške, ali verujem da su ideje iznete u filmu tačne. Zapravo, osećam da jesu. A kad osećaš da nešto jeste, više nego što misliš i veruješ, onda je valjda to to.
Leta 2002. živeo sam podstanarskim životom u Beogradu i švercovao se u gradskom prevozu. Ne da nije bilo naznake da ću videti more već je pitanje bilo i da l' ću namaći za kiriju sledeći mesec. Da skratim priču, bio sam i na Santoriniju i u Parizu tog leta bez prebijene pare i proveo se kao nikad. A i Santorini i Pariz sam ludački želeo da vidim, da sam se nebrojeno puta zamišljao tamo, do takvih detalja kao što su u čemu ću da budem obučen kad budem obilazio Luvr.
Dve godine kasnije jednog jutra na internetu pročitam da Madonna pravi svetsku turneju. Ja još uvek podstanar u Beogradu i još uvek se švercujem u prevozu. Jednostavno sam znao da ću je gledati. I gledao sam je, iako je sama ideja o odlaksu u London zvučala potpuno suludo. Sve se tako savršeno skockalo u poslednjem trenutku. I, znate šta? Ne samo da sam gledao nju već je u to vreme u Royal Academy of Arts bila velika izložba Tamare de Lempicki, koju obožavam a čija su dela uglavnom rasuta po privatnim kolekcijama i gotovo ih je nemoguće videti. A ja sam ih video sva na jednom mestu.
A pre par godina spletom bizarnih okolnosti, za koje nemam drugo objašnjenje sem "kosmičke intervencije", počnem da se dopisujem s Pamelom Sue Martin (Felon Karington iz "Dinastije"), koja mi je kao klincu bila dream woman i za koju sam maštao da ću je jednom upoznati. U trenutku kad smo se povezali gotovo da sam i bio zaboravio na nju, ali njena je slika kroz moje tinejdžerske godine stajala iznad mog radnog stola i .... hoću da kažem, te stvari deluju čak i kad zaboravite na njih ako je želja u vama iskrena. Dopisujemo se redovno i planiramo njenu posetu Srbiji.
I tako, ima tih primera ...
Enihau, april sam proveo u Beogradu i budući sam bio na Dorćolu, učinilo mi se da je to savršena prilika da istražim kraj i pronađem zgradu u kojoj bih voleo da imam stan, slikam je i potom fotku okačim na svoj "visualisation board". Ako ništa drugo, makar ću jednog dana Zavodu za zaštitu spomenika zaveštati obilnu foto dokumentaciju sa izgledom fasada svih lepših beogradskih građevina u širem centru. Nisam mogao da se odlučim gde bih tačno želeo da imam gajbu pa sam za svaki slučaj fotkao sve zgrade koje bi mi se svidele kako bih naknadno mogao da se odlučim. Na kraju sam izbor sveo na dve, ali ... oblećući oko njih u potrazi za najboljim kadrom, glavom mi je odjekivalo - "alo čoveče, kvadrat ovde mora da je četiri hiljade, da l' si normalan?!"
"Pa šta?" - odgovarao bih nesigurno i neubedljivo glasu u mojoj glavi. "Ko da su za kosmos to neke pare!"
Hoću da kažem, primećujete li koliko smo ubijeni u pojam da čak ni tipovi s reputacijom maštara bez premca kakvu ja imam, ne uspevaju da si daju oduška? Menjanje mentalne matrice je najteži posao, odma' da vam kažem, pored koje se i posao sa srpskom administracijom čini ko mila majka. Ali, jednom kad to promenite, verujem, menja se sve ....
Što bi Madonnica rekla ...
If you want it
You already got it
If you thought it
It better be what you want
If you feel it
It must be real
Just say the word ....
Well, she should know, I guess ...