Žulja me danas nešto, nikako da ga se oslobodim. Nisam od onih što se femkaju i očekuju da ih neko ubeđuje – kad nešto mogu i hoću, pristajem bez uslovljavanja, ali kad kažem ne mogu stvarno tako mislim i onda me izludi zapitkivanje zašto, kako i kad ću moći. Jer se osećam ružno i neprijatno mi je i jedva se uzdržavan da se ne proderem – e sad neću iz inata.
I verovatno vam se dešava da nekim ljudima sto puta učinite ono što traže i to je normalno. Ali prvi put kad to iz nekog razloga ne možete nastaje prava mala tragedija, sa sve onim durenjem i nabijanjem osećaja
Odem danas sa prijateljicom do Beograda, onako turistički i bez zle namere da zađem po prodavnicama. Mislim, ništa mi ne treba (sem jednih cipela, njih mi nikad dosta i još me duša boli za onom kolekcijom Imelde Markos), a i nisam baš nešto raspoložena za okršaj kreditnim karticama, jer su kod mene odavno sve u crvenom. Idem čisto da ubijem vreme, a i kiša pada pa bih verovatno ceo dan dremala ili mesila. Ovako ću malo da pokupim tračeve, popijem kafu na nekom finom mestu i malo se oraspoložim.
Ali, cvrc. Već u kolima čujem da idemo da ona vidi ponude za neku majsku
Ma imam ja i svojih trenutaka sreće. Nije da nemam, nego mi malo neprijatno da priznam. Čitam svašta, slušam šta ljudi govore i nekako zaključujem da je to sramota. Sad, valjda došlo takvo vreme, okrenula nam se pamet. Nešto čega smo se pre desetak godina stideli sad postalo preporučena vrednost, a ona mala, obična ljudska sreća predmet poruge. Primetila sam ja to odavno, samo nisam bila dovoljno pametna da primenim. Što bi rekli – nisam imala viziju. Lepše mi bilo da se uljuljkujem u laži, u nerazumevanju da se sreća meri nekom priznatom jedinicom, najbolje konvertibilnom.
Svratim ti ja sa prijateljicom u neku poslastičarnicu - kafić na piće i pade mi pogled na kolače. Onako malo gladnjikava naručim jedan sa šlagom. Posle drugog zalogaja mi došlo da odustanem, ali ne!!! Sve sam pojela, prokletinja alava. I one tri kugle šlaga! Ona žena fina, malo licnula i ostavila. Kaže, ne može, baš je jela pre nego što je izašla iz kuće. Uffff, meni tu bi nešto neprijatno, kao da čujem mamu pre tri’es i kusur godina.
Spremimo se mi, tako, da krenemo kod nekog u goste, ma nećemo da noćimo, samo malo da posedimo, a ona nas pita jesmo li gladni.