Dođem ti ja pre neki dan u školu, kad tamo frka! Vidim okupio se Odbor za proslave u punom sastavu, samo im ja falim da počnemo zasedanje. Ne’š verovati, opet proslavljamo Sv. Savu – školsku slavu!
Da naiđe neko nepozvan na takav jedan organizacioni skup, rekao bi da smo maločas prvi put čuli i za Sv.Savu i za sečenje kolača i za prigodan program tim povodom. A lepo se sećam da smo, kol’ko prošle godine, u istom sastavu zasedali i dogovorili se da je to poslednji put da se sastajemo navrat-nanos po bilo kom osnovu i da je krajnje vreme da se napravi neki plan proslave
Na Klubačkoj strani četiri imućna domaćinstva – Radovići, Maljevići, Milićevići i Cvijovići, živeli su u slozi od kad pamte, u dobru i zlu jedni drugima priskakali u pomoć, radosti i tuge delili. Doduše, ponekad se sitno peckali, kad zavist prevlada i neka se više popije, ali i tad pazili da se mera ne prekorači i teška reč između komšija ne padne. Pred svaki vašar se u Aleksinoj avliji okupljali i sačekivali da zajedno krenu. Tu još jednom proveravali da li su sve što su naumili poneli i poslednja uputstva davali onima što ostaju da kuće čuvaju.
Malo sam se odvikla od pisanja, jer su me neke stvari u realnom životu baš okupirale i toliko mi vremena oduzimaju, da ne stižem da se zamislim. I to je dobro, jer čim počnem da razmišljam, skliznem u preispitivanje, pa u depresiju, pa mi dođe da crknem od muke što sam i nisam ovo i ono. A od toga vajde nema, sem što farmaceutskoj industriji skoči prodaja onih rozikastih pilula, a na blogovima i forumima se poveća broj čitalaca koji se u mojim pričama prepoznaju.
E, od toga mi bude još gore, jer to znači da smo masovno otišli u tri lepe. Hoću da kažem, jedno vreme
„Neđe ukraj onog velikog rata mene đavo nanese da otidnem u Sredojevu vodenicu, dolje u rijeku. I prije sam ti ja tamo žito na meljavu vukla, a i nešto sam mislila, kad cijeli rat predurasmo da nam dlaka s glave ne zafali, neću je, valjda, sad za vreću raži izgubiti! Grozdana se oprema da pođe sa mnom, veli: „Sigurnije smo zajedno“, a ja je ustavljam, što da se muči kad nema do tamo ni po’ sata hoda, očas ću da se vrnem. E, grdna majke, da sam znala što me čeka, ne bi ni polazila.
Uprtim ti ja vreću raži, pa okrenem stazicam kroz
Velizar ćelavi od muke. Od desnog uveta do temena proteže se ogolela koža, a one, tek izbile tanušne vlati nesvesno čupka čim razgovor o Marini sklizne na druge teme. Sluša krajičkom svesti, vrebajući trenutak kad će se ubaciti nekim sitnim sećanjem na nju i niko nema srca da ga prekine dok zagrcnuto priča. Na čas utihne, kao da osluškuje, a pogled mu se izgubi i nervozno čupkanje pojača.
Velizar je Marinu voleo dugo i mnogo i čekao je, kao u priči, da i ona njega zavoli. Predugo je čekao, toliko da su svi digli ruke od njega. Uglavnom se opijao, sedeći negde po strani društva i prostora u kojem je ona dominirala. Marina je bila centar i zamajac kruga u kojem su se, kao u kovitlacu, smenjivali likovi i događaji, u kojem se odvijao čitav varoški život.
Rano te ’38. godine jesen razvuče magle po Ožlju, a šljive rodile, čini se da je modrina u krošnjama zasela. Po vasceli dan Jelena u šljiviku, dugačkom motkom po granama udara, pa na kolenima opale plodove skuplja. Prebira zdrave šljive da ih na konac naniže i više ognjišta okači da se suše, a one prezrele u veliku kacu slaže, pa će rakiju po Mitrovdanu peći, kad džibra dobro prevri i nikakvog posla po poljima ne bude. A prebira i po sećanju onaj saborski dan, stalno se pitajući kakva joj svraka pamet popi kad je pomislila da se pred onolikim svetom s Obrenom
Otkad se Jelena razbolela, sav se Milankov život u čekanje pretvorio. Čeka da svane, čeka da mu se smena završi, čeka šinobus da krene u grad, čeka doktora da mu tračak nade u njeno ozdravljenje da, čeka, čeka...
Još prvi petli nisu jutro oglasili, a Jelena iz postelje kliznu, pa kad joj pod nogama daske zaškripaše, baci brz pogled prema Milanku, da ga ne probudi pre vremena. On se samo malo promeškolji i lepše namesti u šuškavoj slamarici, a Jelena poveza maramu da joj kosa ne smeta i suknom se opasa, pa stade da džara žaračem po pepelu, tražeći žišku da vatru raspali. Čim zaiskri prva varnica, baci na nju šaku slame i suvih grančica, pa bosa otrča do drvljanika da još potpale donese. Tabani joj uroniše u rosu avgustovske zore, i laka jeza joj se uz noge do temena
Ona mu se naslonila na grudi, puštajući ga da je provede kroz saborište. Nit’ što vidi, nit’ čuje, stisla oči i samo misli kako je ovo ružan san. „Nek’ nestanu! Nek’ svi nestanu! Neću, neću da ih gledam!“ Razmiče se svet pred njima, pa kako Milanko i Jelena prominu, sašaptavaju se i podgurkuju: „Što bi ono? Odjuri Obren niza stranu k’o da ga furije gone!“
Kako zamakoše u šumarak, Jelena ga odgurnu i kleknu na meku paprat. Tek joj tu, sklonjenoj od očiju radoznalaca, dođe da kuka iz glasa. Drhti i jeca, a Milanko nemoćno kraj nje stoji.
Nazvala ja mamu pre neko veče i tako, zapitkujem je koješta o prošlim vremenima i ljudima, a nju ta moja pitanja, uglavnom, nerviraju. Kaže: "Šta će ti to? Nećeš, valjda, o tome da pišeš?" Lažem je da neću, nego eto da nam razgovor što duže traje. I padne mi na pamet da je pitam kako su se pomirili ćale i Vito. Prve komšije, bre, živeli k'o jedna kuća, a zavadili se, samo krv što nije legla!
Sećam se kad su se posvađali da je bilo grozno i da smo ih jedva razdvojili da se ne poubijaju. Sećam se i razloga, Vitova snaja dobila neko ljubavno pismo, a on osumnjičio