Znam da ovo neće naići na odobravanje kod svih koji su čitali moje blogove, međutim, jedini način da nastavim da putujem i pišem je da moje putovanje bude samoodrživo. Zbog toga ću tokom puta po Latinskoj a kasnije i Severnoj Americi, putopise i reportaže objavljivati gotovo isključivo na mom blogu: snezanaradojicic.com . Mislim na one dugačke, iscrpne tekstove za koje mi treba ceo dan da ih napišem, da sredim fotografije i montiram video.
Zbog težine samog puta, načina putovanja, sredstava, vremena, neću pisati svaki dan
(прибелешке трагом)
изгубили смо однос не само према стварности, него и саму стварност.....(прочитах негде)
као блогер уклештен сам између сведености на посредовање очекивања читаоца, с' једне стране, те порива да се истинито (уз тек тек дозе неистине тако неопходне за уверљивост постираног) сведочи о оном у тексту приказаном, с' друге, труд улажући да избегнем сваку сувишну реч ту врсту исклизнућа у складности присета, а тако мамљиву за прераду садржаја прошлости, из разлога одвојености приповедача и читаоца од догађаја о којима се први обраћа другом нудећи речи од којих се креирају слике.понекад, у том и успем.
Kada počneš svakog dana da ponavljaš stvari po, ko zna kad u tebi utvrđenom redosledu, ono, umiješ se, pojedeš nešto za doručak, popiješ lekove, skuvaš kafu, izađeš na terasu, pripališ i kao uživaš neko vreme, to znači da si u zamci rutine. Posle godina i godina, rutina počinje da te zamara, srce ti bubnja u grudima, vrti ti se u glavi, treba menjati stvari, pomisliš i zapališ novu cigaretu. Setiš se da uvek ideš istim putem, da ulicu prelaziš na istom mestu i još hiljadu stvari koje radiš na isti način, ne razmišljajući. Sami stvaramo rutinu! Godinama. Pijemo
14. oktobar 2019.
"Draga Snežana,
Kontaktirala sam sve manastire i rečeno mi je da noćenje kod njih nije moguće. Jedino ako ste na licu mesta možete pitati Igumana pa vam on možda izađe u susret, prenosim vam kako mi je rečeno."
Napisala mi je Jovana iz Turističke organizacije Vojvodine, koja je podržala ovu moju turu.
Imajući to na umu, ustezala sam se da uopšte
12. oktobar 2019.
*
Ovog jutra imam društvo za planinarenje: sa mnom kreću Vesin sin Vlada, njegova devojka Nina, Vesinna sestra Boba i jedna nastavnica iz škole. Hodaćemo zajedno privh pet-šest kilometara do Brankovca, ali društvo prija za promenu.
Kod manastira Beočin sačekuje