12. oktobar 2019.
*
Ovog jutra imam društvo za planinarenje: sa mnom kreću Vesin sin Vlada, njegova devojka Nina, Vesinna sestra Boba i jedna nastavnica iz škole. Hodaćemo zajedno privh pet-šest kilometara do Brankovca, ali društvo prija za promenu.
Kod manastira Beočin sačekuje
Razmisljam nesto ovih dana koliko ljudi nemaju osecaj za prostor i druge ljude. Vecina hoda brzinom i zauzimanjem prostora onako kako njima odgovara.
Vozim ovih dana ozloglaseni skuter i obozavam ga, dobila sam na poklon. U toj voznji ponasam se na sledeci nacin i sta mislite da li bi to moglo da postane neko pravilo? Ako naidjem na pesaka ispred, nebitno da li je na biciklistickoj stazi u zanosu razgovora sa odsustvom svesti gde se nalazi, smanjim brzinu i ljubazno zamolim da se pomeri LEVO ili DESNO, zahvalim se i odem dalje. Zasto ovo pisem? I biciklisti i sad ovi skuterasi kojima
10. oktobar 2019.
Pred zoru je počela kiša i jak vetar. To sam i očekivala prema vremenskoj prognozi. Probudivši se usred noći od vetra, blagoslovila sam Sanju i Borislava koji su mi sinoć ponudili da spavam na tremu napuštene vikendice. Kad sam se ujutru ponovo probudila, nevreme se stišalo. Sedeći u zavetrini, u fotelji, pijem kafu, doručkujem i kuckam novi blog, a sve to sa pogledom na Irig i Rumu u dolini. Lep početak dana, čak iako nema sunca.
9. oktobar 2019.
(већ и само трајање нам указује да доживљено треба да преиначимо у приче)
било је прилика, пропутовало се Светом, подоста видело, тамо живело и доживело свега, од чега се понечег помало и стидим, а да би читалац могао да свари, много је тога од догађаја морало бити изостављено у списатељскими потсећањима.био сам млад жељан другачијости , међутим данас не успевам да осмислим убедљив одраз наше свакодневице и стварности у ком су апсурди и бизарности наше цивилизације болно очигледни , та ми гибања измичу па често умем да будем репетитиван док неки од састава ми постају крајње схематизовани, почесто и фингирани,упс.
8. oktobar 2019.
Ne zaboravi masku za oči za spavanje. I jednu dodatnu merino majicu. Ujutru dodaj četkicu u neseser. Naočari za čitanje u torbicu oko struka. Platnu karticu i novac u nepromočivu torbicu. Namesti krevet jer će te sve dočekati kako si ostavila. Isključi bojler, produžne kablove, zatvori ventil u kupatilu…
Ne mogu, zaista ne mogu sve ovo. Mnogo mi je lakše kad stalno putujem i samo idem dalje i dalje, ne brinući se o tome šta imam, šta ostavljam, šta moram da uradim i šta nikako ne smem da propustim. Predugo živim slobodno i sad mi je sve
7. oktobar 2019.
Danas krećem na novu pešačku turu, ovog puta po Fruškoj gori. Od povratka sa Camino de Santiago želim da hodam po Srbiji nekom rutom koja će biti prvenstveno hajkerska i u kojoj nije bitno na koju visinu ste se popeli ili na koliko tehnički zahtevan vrh, već je smisao u višednevnom hodanju u prirodi i prelaženju velikih razdaljina – desetine, stotine, pa i hiljade kilometara. Taj način još uvek nije popularan kod nas, dok je tamo u belom svetu, posebno preko bare, veoma omiljen među ljubiteljima outdoora. Tako će ova turica biti moj doprinos
* * *
I pre no što sam počeo da radim u biblioteci, prema knjigama sam imao poseban odnos. Tezu kako postoje knjige koje određuju naše živote, ova prelepa žena čula je upravo od mene. Bio sam ubeđen da o tome neću govoriti, ali ne mogu da prećutim kako su stvari među nama postale vanredno ozbiljne onog časa kad je počela da pozajmljuje moje vlastite knjige. Pri tome, posebno interesovanje pokazivala je za one koje još uvek nisam ni napisao.
Mi ga najčešće nismo svesni - ali uvek postoji trenutak kada žena pred nama počne da se svlači. Kad počinjemo bivati sve bliži jedno drugom. To je zato što se prava žena uvek skida u slojevima: najpre odbacuje predrasude, pa stid, onda lošu prošlost, zatim jednoličnu sadašnjost - gaćice dolaze tek na kraju. Ne mogu opisati spokojstvo koje sam osećao pri pogledu na njena mala, špicasta kolena dok se približavaju stolu za kojim sedim. Pa ustreptalost ovlašnih dodira njenih dugačkih, negovanih prstiju u trenucima dok preuzima knjigu. Sekunde koje smo znali da produžimo toliko da nam je delovalo kako traju satima.