Poslednjih dana, dosta sam slušao o različitim programima koji su usmereni na vežbanje u kancelariji, tj vežbe koje pomažu onima čiji posao zahteva dugo sedenje. Smatram da je ideja odlična, jer je telo izloženo velikom mehaničkom stresu tokom seedenja. Paradoks je da se sedeći posao uzima kao lakši, odnosno manje fizički zahtevan, iako dokazano da ljudi koji posao obavljaju sedeći, češće pate od diskus hernije, nego odobe koje posao obavljaju na nogama.
gost autor: Out of Beirut
Предавње које је у својој првој половини било занимљиво, у другом делу се наставило мета-коментарима, уз понављања истих поенти. Ја сам с инстинктом вука зарио церебралне зубе у говор да извучем све што се може извући.
kadar iz igrice Heroes of Might and Magic 1
Sjeli smo tako, jedno skorašnje veče, nas tri drugara na čašicu razgovora, i naravno, krenuli da ogovaramo četvrtog, koji nije bio prisutan.
Ne, neću o Milanu Nediću, uz Dražu Mihailovića, Dimitrija Ljotića i Slobodana Miloševića najveće nacionalne sramote Srbije XX veka.
Hoću o predizbornim sloganima kojima su nas besomučno lagali i zamajavali od 1990. do 2014. Ukupno 10 parlamentarnih izbora, od toga samo su 3 bili redovni, a čak je 7 vanrednih! Ove godine, po svemu sudeći, biće 8. vanrednih izbora, bolje reći glasanja! Opet novi lažljivi slogani, ponovo prazna obećanja - ludima radovanja!
Na prvim parlamentarnim izborima u Srbiji 1990. godine vrhunac cinizma i istorijske ironije
Nemam osećanje mržnje prema vinovnicima Holokausta. Moja baka je pričala retko kada o ovim događajima, a otac nikada. Jedino što je izbacio nemački i mađarski iz upotrebe, i u životu nas nije nikada odveo u svoj rodni grad, Slavonski Brod. Što se samog Muzeja Holokausta tiče, prema njemu imam odnos sakralnog ćutanja. Njegova težina je toliko specifično teška da ni fizika to ne može da utvrdi - 400 megajedinica ljudskog bola? Pošto ne raspolažem vagom za precizno merenje količine ljudske patnje, ja u Jad Vašemu jednostavno - ćutim. Nedavno sam iznenadio, tako, jednog generala, stranca, u gostima. Očekivao je jedan sat političke indoktrinacije. Pošto sam ja prolebdeo kroz muzej, ćuteći, on se začudio i upitao me ko sam, i i odakle sam. Odgovorio sam, да ли се сечаш како било нам је пре, после свега, ша сад остало нам је, мој Београде... odgovorio sam, Bege, naravno. Mi smo slobodarski tip ljudi, a ne indoktrinatorski.
Да нас ране више боле
него зуце иза школе
него звуци оне строфе кад сам морао да одем
Ал' сад сам опет овде
ал' све нам се изгубило
посекли су кестен где сам некад тебе љубио
Не миришу липе
нема старе виолине
нема Циганина седог да за моју тугу брине;
pomislio sam u sebi dok su generalove reči usiljene ljubaznosti bledele u bezvučju učiteljske metode u meni, koju sam odabrao za rad sa narodom koji denacifikaciju nikada osetio nije...