- masovnost menja pravac pa chak i smisao nekog medija
kad se televizija pojavila, na njoj si mogao videti ozbiljne chike u odelima kako ozbiljno govore o ozbiljnim temama. sad mozhesh videti svashta. u kamenom dobu interneta nauchnici sa nekoliko univerziteta i institucija je komuniciralo izmedju sebe. mislim da je ochigledno da to vishe nije niti jedina niti primarna namena. i tako je sa svim medijima bilo (novine, radio, ...) i izgleda tako ce i biti.
dakle ima nade. kad god se neshto malo potroshi i postane bljutavo ili beskoristno, uvek se nadje se
Samo što ga je kondukter prošao, Milanu se sloši, zavrte mu se u glavi, da li od odgovora koji je dobio ili nedostatka kiseonika, ili oba, i on zapliva kroz pusti hodnik, zatvorenih, zamandaljenih, nedefinisanih kupea, kao da će se negde pred kraj srušiti, nosom u patos. U poslednjem trenutku, adrenalin ga malo prenu, između bori se ili leži*, prevagu odnese nagon za preživljavanjem, modalitet: izbegavanje otvorenih povreda glave. On se uhvati za jednu zavesu, tešku braon i umalo je nije pokidao celu ali ostade na nogama. Krenuo je da vokalizuje svoj osećaj nemoći izgovorivši samo HAK… i tu zamuknu. Bistrilo mu se pred očima, a i iza očiju, te mu je mozak govorio da je Hakala sada, verovatno, više od dva para poluautomatskih vrata udaljen a sa druge strane ne bi valjalo da vika vrati konduktera u ovaj vagon i tako isprovocira sebi potencijalne probleme. Pustio je do pola pokidanu zavesu, otresao prašinu koju je ista na njega snela i posle minut dva u ropcu, kada je bio u potpunosti zaboravljen od realnosti, ponovo ju je prigrlio, oberučke. Uhvatio je ručku jednog prozora uz hodnik i probao da ga spusti. Nije išlo. Nastavio je ka kraju vagona. Vrata sa stopom koja se savija pri otvaranju i na kojoj je nacrtano, umesto da samo piše, da je zabranjeno da se na nju staje, iako zaključana i uvezana lancem nisu dobro dihtovala, pa je nekakva svežina ulazila unutra. Hladniji vazduh, moguće bogatiji kiseonikom, imao je mešavinu mirisa pragova, masti za podmazivanje točkova i, paradoksalno, trenja metal o metal, pojačavanu pri svakom ulasku u tunel. Jedva je dočekao da izađe iz ovog zloslutnog vagona, u kom nema žive duše, što ga je dodatno uplašilo kad je taj skup reči, posložio u glavi.
не бавим се (активно) брисањем и бановањем
ни неактивно
бановано ми је 5 имена и то ни један коментатор због нечега што је написао код мене. двојица активно заговарају насиље (у ствари тројица), мада су у суштини безопасни лајавци. погодили су жицу својим позивима на линч преко проклетија... у тренутку када ми је баш засметало. а то око безопасне лајавости.... то им је можда и најмањи заједнички садржалац (уз количину испразности коју поседују могу рећи да им је то и сасвим коректан опис). двојица су бановани као одговор јер су мене бановали. рекли су ми да више не желе да разговарају са мном.
поштујем.
један је банован у циљу призивања бана код њега. нисам га призвао мада можда би помогло ако бих оставио прво неки коментар на његовом блогу (а давно нисам. некако баш од времена када сам закључио да ја код њега немам шта да тражим... можда да мењам тактику?)
сви су мушког рода (бановање је ипак насилни чин а постоје нека правила која поштујем, моја су и служе само мени тако да их нема потребе објашњавати)
једноставно је. не желим их слушати, читати... широк им б92, моја соба није за њих...
и да, бановани су са стално. кажем, није проблем у томе шта су причали, већ једноставно - бирање друштва.
али није то тема
Sada već u panici, zamakao sam iza zavese. U mraku kulise, napipao sam kvaku i umakao utvari kroz vrata u slabo osvetljeni hodnik. U dubini nisam mogao da razaznam dokle se proteže. Dvoja, troja vrata bila su vidljiva. Pribrao sam se, ispravio i krenuo da osluškujem.
Ne podnosim magistralne lekove, prošle vekove, ispisane čekove koji trebaju da se unovče, ubice iz Ovče koji su izbegli omče, celu imaginarnu opštinu Dunavski venac, prvenac koji je započeo prstenac, zdenac želja u koji se piša, ne podnosim kad neko ne čita Kiša a čita Danilova, kada se za dete kaže prinova, osim ako mu/joj to nije kršteno ime
gošća autorka: Jelena Medan
Spuštenih gaća do članaka, naprezao sam se da što prije završim. Ovaj put nisam zamišljao ništa, samo sam se trudio da budem brz. Najradije bih zapalio, ali sam prije 11 mjeseci prestao da pušim. Iznenadio sam se kada sam na podu desno od mojih nogu ugledao kutiju od kreme. Dohvatio sam je - bila je to krema za šuljeve. Nasmijao sam se i počeo da čitam deklaraciju. Dok nije bilo društvenih mreža, bio sam siguran da to ja jedini radim. Malo me je bilo blam što čitam sastav neke kreme na njemačkom i tri ista jezika. Guzica mi se ledila od hladnoće koja je dopirala od odškrinutog prozorčića iznad kade. Kad sam bio mali, taj prozor je bio nedokučiv - pentrao sam se po obodu kade u želji da provirim kroz njega. Nisam uspijevao. Napolju se uvijek čuo razgovor.
Marija me moli da dođem u šumu, Šumarice, nema teorije, kažem, da se uhvatim za tu strunu, za slamku spasa, da tebi nije tvog glasa, Marice, i ti bi strunula zaglavljena u stelji, sve na kraju strune. Kaže znam za tvoju familiju oni znaju šta tebi nedostaje ali ja znam kada stvarno dosta je
Kišni čovek koji pleše oko grada dao mi je u ruke dve flaše. Kao neiskusni petak pomešao sam pića i sada bolje da me nema. Jedno je bila klekovača od koje sam kao poklekao, drugo je bila obična brlja od koje sam počeo da brbljam i brljam. Srljam u svoj kraj i usta ne zatvaram, ljudi su postali ružniji, petak je, draga
Gidra je delovao sluđeno kada sam ga pitao zašto i dalje glumata, kaže proklet da sam, on je dasa, dvesta kila vetrova je primao na prsa, dnevno. Rasuo se na komade kada sam mu dokazao da i njega vreme može da pokrade, zaborav iz kog se ni ti ni ja nećemo izvući, prati me od Beograda i čeka me kući