Oronule fasade, otpadajuće ograde terasa, krovovi koji prokišnjavaju... samo su otužan inventar višedecenijskog propadanja.
Mučio sam se noćas pokušavajući da nekako u tekst bloga uobličim ovu petooktobarsku smešu osećanja. Mučio se i odustao. Lete misli na hiljadu strana, svaki je segment naše današnjice za poseban blog. A nikako da te misli slože u nešto jasno i konzistentno.
I onda vidim da, kao i obično, život to sklopi i sačini baš kako treba. Dakle, evo priče o bagatelisanju slobode, sirenskom zovu demagogije, prednostima uravnilovke nad tržištem. O precenjenostii demokratije koja se ne maže na hleb.
O tome kako zmija grize svoj rep.
Sticajem lepih okolnosti, ovog netrpeljivog septembarskog dana pročitao sam pismeni sastav
Tražim pomilovanje za one ljude u ovoj zemlji kojima je svega dosta:
Kojima je dosta 5. oktobra.
Kojima je dosta i 6. oktobra koji se nikad nije dogodio.
Kojima je dosta i 12. marta.
Kojima je dosta i 13. marta koji se, takođe, nikad nije dogodio.
Koji se osećaju istinski postiđeno svaki put kad upale televizor.
Koji su poniženi svaki put kada uđu u prodavnicu.
Koji su sa Zoranom Đinđićem sahranili vlastitu nadu da će ovde ikad išta da se promeni.
Koji se osećaju istinski poniženo kada vide kako je Aleksandar Tijanić i dalje direktor bilo čega - a kamoli takozvanog javnog servisa.
ulažem protest redakciji rubrike život
na sajtu b92 što nisu preneli ovaj kosmopolitenov
značajni tekst:
Ako me pitas prijatelju, kako je bilo sresti se sa smrcu, reci cu ti:tesko i lako. Tesko jjer sa smrt kad se sretnes zivot postaje najdrazi ,a opet Lako jer smrt svojom tisinom nadglasa tudj vrisak pun bola, smrt zaglusi najglasnije topove. Svojim ledenim uzdahom smrt hladi vrelinu krvi sa obraza.
Kako je bilo, pitas, poginuti za otadzbinu? Zaspati snom vecnim ispod zastave?
Ja nemam otadzbinu, nemam zastavu.
Jutros sam na TV-u gledao direktan prenos u kom su tenkovske granate rušile jednu kuću. Malu. Prizemnu. Ravničarsku. Sličnu našim. Bačvanskim. Ako sam po pitanju preostale ljudskosti i imao nekih iluzija ― poslednja od njih nestala je onog jutra kad su u naš grad počele da stižu izbeglice. Na traktorskim prikolicama, s nešto nameštaja i robom navrat–nanos potrpanom u crne najlonske kese.
Čitavi životi, prošlosti, uspomene, lične istorije bile su spakovane u polupoderane plastične vreće za koje su se ― pogleda sleđenih strahom zbog svega što im se dogodilo, ali i pred jednako neizvesnom sutrašnjicom ― ovi starci, žene i deca grčevito držali.
Da je živ, danas bi Zoran Đinđić napunio 61 godinu. U proteklih deset godina naslušali smo se svakakvih priča o ubistvu prvog demokratskog premijera Srbije. Iako najvažnije pitanje - ko je naručilac tog zločina - još uvek nije rešeno, mene fascinira i činjenica da do danas još uvek nije postavljeno i istraženo jedno drugo, sasvim normalno i logično pitanje: kakva je i da li postoji odgovornost najbližih Đinđićevih saradnika?
Kako je moguće da u Japanu ministar saobraćaja momentalno podnese ostavku kada voz zakasni nekoliko minuta, a u Srbiji ne postoji ni pitanje o moralnoj odgovornosti najbližih saradnika Zorana Đinđića i posle deset godina od njegovog ubistva?!
Iako bi svi kalendarski dani, bez obzira na svoje specifičnosti, trebalo da uživaju jednaka prava, ispada da ovo nije dan kao drugi dani u godini. Urezano je to u kolektivnu svest. Hteli to ili ne, zvona se i dalje klate i bruje isto, i, u taj bruj se samo površno i sporadično umeša žagor ovovremenih stvari.
I ovaj „taj dan“ poneo je dozu posebnosti. Mada pogled seže, makar potajno, ka Istoku, nastavilo se odlučno truckanje kaldrmom ka EUropi. Stigle su vesti iz briselske čekaonice, prevedene na ćirilicu... Neki vele da to jeste datum, samo u drugom obliku, neki vele da to još uvek nije datum, ali da je to jedno svakako poželjno stanje, neki vele da to nisu ni datum, ni stanje, nego da je to i dalje ipak samo polustanje i da bi to polustanje moglo godinama ostati takvo dok se zaista ne ispune određene stvari koje su uz američko nadgledanje dogovorene za briselskim astalom, a neki, pak, bez uvijanja, vele da je to golema istorijska pobeda... Do sada, koliko je samo poraza bilo na terenu, a pobeda u istoriji, tom velikom zemaljsko-nebeskom sajtu na kome srpski tabor ima sopstveni odeljak i podatke unosi tako da budu dopadljivi i podsticajni za svaku sledeću generaciju.
Danas, 9. maja, obeležava se Dan pobede nad fašizmom.
Ali, da ne bi bilo "zabune" i one opasne površnosti kojom se stvari zapravo guraju pod tepih – obavezno treba naglasiti da se ne radi samo o ideološkom, ili istorijskom pojmu, koji se slavi prigodnim zveckanjem oružja na nekakvoj vojnoj paradi i ispaljivanjem velikih ćoraka u nebo.