...da razdragano bacam konfete, grlim ljude i poželim svima sve najbolje u 2017. godini. Ali nisam. Ne zbog toga što ne želim ljudima sve najbolje, već što to nije ograničeno na 2017. godinu. A i osim te sreće, želim im mnogo više pameti.
Ipak se kreće(mo)
“I encounter millions of bodies in my life; of these millions, I may desire some hundreds; but of these hundreds, I love only one.” ― Roland Barthes, A lover's discourse
Onaj trenutak kada uhvatite sebe da zurite u svoj odraz u ogledalu, možete li se prisetiti o čemu ste zapravo razmišljali? Ja sam se prisetio. Na slovenačkom se se prolaznost kaže minljivost. Mimo, imamo i mi tu reč. Uminuli, najčešće za bolove. Preminuli, najčešće za ljude.
Odlomak iz romana “Savršen antitalenat za sreću”, Akademska knjiga, Novi Sad, 2021/2022.
Tačno tri meseca i devetnaest dana po Ana Marijinom nestanku, na vratima moje kancelarije pojavio se vitalni starčić, s tankim, negovanim brčićima, na pragu osamdesetih, u iznošenim cipelama i prilično pogužvanom, dva broja većem kariranom sakou kog je, očito, oblačio samo za specijalne prilike. U desnoj ruci nosio je prvo izdanje mog Bicikliste, a levom, čvrsto ga stežući za plastičnu ručku, cimao ogroman tamnocrveni kofer na točkiće, koji je do četvrtog sprata dovukljao pešice (iako je zgrada imala lift), što sam rekonstruisao po lupnjavi sa stepeništa koja je, poput zvučne prethodnice, najavila njegov dolazak:
– Jeste li vi Igor Basarić?
– Da, izvolite...
21. septembar
Iskrcala sam se u mokro jutro bez neba, koje je sasvim prekrilo teško sivilo. Prethodnog dana, tajfun je pogodio jug pacifičke strane Japana. I kao što sam se već u dva-tri navrata osvedočila, to se na ceo arhipelag odrazi u vidu obilnih kiša i naglog zahlađenja.
A ja sam stigla bolesna. Poslednjih dana na Hokaidu uhvatila me je jaka prehlada, pa sam se gušila od kašlja i kijala sam kao da sam alergična na sam vazduh. Na feriju sam dobila i temperaturu, valjda od onsena u koji sam otišla ne bih li tu prehladu što pre izbacila iz sebe.
Izdavačka kuća ARHIPELAG objavila je knjigu DNEVNIK JEDNOG GRAĐANINA autora Djordja Bobića
Posle nekoliko knjiga u kojima je tragao za gradom i ispisivao uzroke koji su arhitekturu kroz istoriju, a ništa manje ni u savremenosti, učinili iznuđenom umetnošću, Bobić je napravio neobičnu hroniku grada u slici i reči. To nije bilo koji grad, nego prepoznatljivi Beograd, niti je to bilo koje vreme, nego upravo naše vreme u kome se Beograd menja mimo svoje urbanističke tradicije, nezavisno od arhitektonskih načela, sasvim proizvoljno u odnosu na stvarne potrebe građana. I ta hronika je, sasvim precizno govoreći, dnevnik, jer autor ne traži nikakvu spasonosnu istorijsku distancu, već neposredne, iz prve ruke, crta i beleži ono što mu se nameće kao slika grada i kao slika njegovog sadašnjeg trenutka.Današnji građani Beograda u Bobićevim crtežima, ilustracijama i karikaturama prepoznaju svoj grad i kritičku dimenziju autorovog rada. Sutrašnji građani Beograda moći će u Bobićevoj knjizi da vide čas u kome se grad menjao ne uspevajući da se odupre urbanističkom haosu, arhitektonskim proizvoljnostima i kapitalnoj neodgovornosti.