Danas i ovde, u gradu Beogradu, 130 romskih familija, odnosno oko 700 ljudi ograđeno je žicom da bi se postigao efekat Potemkinovoga sela, da ne bi organizatorima Univerzijade bilo neugodno što postoje takva naselja, da studenti - sportisti iz stotinjak zemalja sveta to ne bi videli.
Nekoliko sati sam danas razgovarao sa dvojicom ljudi, Roma sa Novoga Beograda. Sreo sam ih odvojeno i nezavisno jednoga od drugoga u dva različita kraja grada. Ispričali su mi u detalj identičnu priču. Ljuti su, povređeni i besni.
Tri romska naselja na Novom Beogradu su ograđena i napravljena tri sramna geta. Ljudi koji tu žive osećaju se kao da su u kavezu. Ne mogu ništa raditi jer im je ograničeno kretanje ( uglavnom žive od sakupljanja sekunadrnih sirovina), diskretno im se skreće pažnja da se puno ne "muvaju" po Novom Beogradu jer će oni koji budu legitimisani a zateknu se bez dokumenata završiti u zatvoru. Preko polovine stanovnika tih naselja nema lične karte, nisu zavedeni u nikakve knjige. Ličnu kartu ne mogu dobiti jer nemaju prijavu mesta boravka. Prijavu mesta boravka ne mogu imati jer nemaju imovine. I tako doneseš zakon o zabrani diskriminacije, a ostaviš diskriminatorni zakon o ličnoj karti na snazi. Da, diskriminatorni, jer pravi diskriminaciju među ljudima po osnovu imovine. Romi na Novom Beogradu nisu krivi zato što nemaju svoj stan na koji se mogu prijaviti. Da imaju ne bi živeli u kartonskim naseljima.
Kažu moji sagovornici da se mnogi ljudi groze ograđivanja ali da im svi govore da sačekaju da prođe Univerzijada. Savetuju im da dotle ćute.
Šta sad tu čovek suvislo može kazati. Čemu to licemerje vlasti, što će Beograd biti lepši, prihvatljiviji, kako će to ostaviti bolji utisak ovim pokušajem skrivanja siromaštva. I to skrivanja na način da se tako direktno krše ljudska prava jedne ranjive socijalne i etničke grupe.
Setih se, danas, dok sam razgovarao sa ogorčenim BJ, kako je u istom danu kad je otvarao Univerzijadu, predsednik Organizacionog odbora i potpredsednik Vlade, Boža Đelić, podneo i nekakav izveštaj o predsedavanju dekadi Roma. Tako je ishvalio sebe i državu i tako predstavio velikim svoja pregnuća na planu rešavanja romskog pitanja, da bi ga čovek na ranu privio. I sve je to pričao znajući da će nakon te priče otići da preseče vrpcu za početak Univerzijade, a da je samo na sto metara od toga mesta geto za koje je bar malo zaslužan. E, pa, ja takvom odnosu prema politici, prema javnim poslovima, prema moralu zaista ne umem dati ime.
Sramota i bruka....