Covekova sposobnost da govori se redovno navodi kao ona kljucna osobina koja nas najdramaticnije razlikuje od drugih zivotinja u prirodi. Jer govor nije samo taj impresivni vokalni repertoar koji imamo, vec i sposobnost da verbalnu informaciju proseciramo u svesti, i obradimo je u kontekstu u kome nam je namenjena. Govor je sposobnost da svoja unutrasnja mentalna i emotivna stanja prenesemo drugima, da ih sa drugima delimo do odredjene granice.
Ovu sposobnost druga bica nemaju, ili mi mislimo da nemaju. Razne zivotinje salju jedne drugima zvucne signale (zanimljivo je recimo kako ptice nauce cvrkut svoje vrste): kitovi komuniciraju preko velikih rastojanja (stotine kilometara) zahvaljujuci prirodi prostiranja zvuka kroz vodu, slonovi komuniciraju na velikim rastojanjima infrazvukom koji se prostire po povrsini tla, i detektuju ga pomocu stopala koja, pored ostalog, sluze i kao resonator - ova cinjenica za slonove je nedavno otkrivena. Drugi ce se setiti drugih primera, ali, u svakom slucaju, nijedan od ovih nacina komunikacija se ne moze po svojoj kompleksnosti ozbiljno uporediti sa covekovim govorom.
Covekov aparat ("organ") za govor cini specificna anatomija glasnih zica, grla i usne duplje, kao i, naravno, "centar za govor", oni delovi mozga koji ucestvuju u obradi govornih informacija - ovde se najcesce misli na Broka i Wernike oblasti.
Covek je genetski predodren da nauci govor sredine u kojoj raste. To znamo po tome sto svako normalno dete spontano nauci govor okoline u kojoj odraste. Simpanza odgajen u ljudskom okruzenju, na primer, nece nikad nauciti govor ili kompleksnu komunikaciju. Tacno kakav govor, i koji jezik, ce dete nauciti je stvar okruzenja. U svakom slucaju, razvoj i ucenje govora se istice kao najbolja ilustracija kako jedna kompleksna ljudska osobina nastaje iz spleta genetskih predodredjenosti i specificnosti okoline.
Pored moci govora, cesto se istice i covekova sposobnost da se bavi muzikom i matematikom. Vazno je istaci, medjutim, da muziku ili matematiku dete nece spontano nauciti ako zivi u, recimo, muzickom okruzenju. Da bi savladalo moc pisanja ili izvodjenja muzike, ili matematike, dete mora specificno tome da se uci. Popularno, i neprecizno receno, mi nemamo "gen za muziku", mada ljudi mogu da imaju manje ili vise talenta za muziku i/ili matematiku. O ovim i drugim aspektima covekovih kognitivnih sposobnosti, izrazenih kroz govor, muziku, i slicno, preporucujem tekst Noama Comskog Rules and Representations . Ovaj tekst, originalno nastao iz jednog predavanja, danas moze da se nadje kao knjiga, jedan je od seminalnih radova iz ove oblasti.
Dobro, mozda nemamo "gen za matematiku", a imamo li "gen za govor"?
Kratak, mada ne sasvim precizan, odgovor je - da.
I ovaj blog je o genu za govor, genetici i arheologiji, Neandertalcima i jednom izuzetno vaznom otkricu objavljenom pre nekoliko dana.
Ljudi su se oduvek pitali kada i kako je nastao covekov govor, ali na ovo pitanje je tesko odgovoriti. Prvo, "organi za govor" se sastoje od mekog tkiva koje brzo propadne, pa direktnih arheoloskih uzoraka nema. Postoji nekoliko "zaobilaznih", ali uverljivih, spekulacija o ovome, ali ni za jednu nemamo dovoljno materijalnih dokaza. Recimo, pravljenje kompleksnih kamenih orudja se prenosilo kroz generacije, pa se iz ovoga zakljucuje da je covek morao da poseduje moc govora kako bi ovu vestinu preneo drugima: covek iz kamenog doba je, dakle, umeo da govori. Recimo, Neandertalci nisu imali tako kompleksna orudja, pa se zakljucuje da su njihove govorne moci (ako su ih uopste imali) znatno slabije.
Godine 1998 otkrivena je jedna porodica (poznata kao K.E. porodica) koja je imala ozbiljne probleme sa izrazavanjem i shvatanjem jezika. Pored motornih problema (losa motorika misica donje usne i vilice ih je sprecavala da pravilno izgovaraju) oni su imali i kognitivne probleme - recimo, tesko bi im bilo da napisu sto veci broj reci koje znaju, a koje pocinju istim slovom. Neki clanovi ove porodice su imali ovaj poremecaj, neki ne. Detaljnijim ispitivanjem pedigrea je utvrdjeno da je u pitanju mutacija jednog jedinog gena kod ovih clanova (Mendelov scenario nasledjivanja), i posle nekoliko meseci istrazivanja, pronadjen je "krivac". Jedan gen na 11. hromozomu coveka. U pitanju je bio tzv. promoterski deo Forkhead gena - dakle onaj deo gena koji stimulise "promovise" rad drugih gena - prema prihvacenoj nomenklaturi je oznacen kao FOXP2. Clanovi koji su imali manu su takodje imali i mutirani FOXP2 gen, i to samo na jednom mestu!.
Stampa i popularni mediji su ovo otkrice razglasili na sve strane: "Otkriven gen za govor!" pisalo je velikim slovima. Razume se, istina nije tako prosta, ali nije ni sasvim suprotna. Naime, govor je kompleksna osobina koju regulise vise gena - FOXP2 je, medjutim, jedan od vaznijih u tom procesu. FOXP2, pored ostalog, ucestvuje tokom formiranja embriona, i takodje tokom aktivnosti u Broka oblasti mozga prilikom govornih radnji. Dakle ovaj gen je bitan, mozda u kljucan, ali nije jedini koji ucestvuje u covekovoj moci govora.
FOXP2 gen, odnosno njegov homolog, se nalazi kod mnogih vrsta. Recimo, pre par godina je utvrdjeno da novorodjeni mladunci miseva kod kojih je ostecena funkcija FOXP2 gena tesko proizvode piskut kojim komuniciraju sa majkom.
Sada, kad je sekvenciran covekov genetski kod, mi znamo da je covek evolutivno divergirao od simpanzi pre oko 6 miliona godina. Od tada, FOXP2 gen je 3 puta mutirao tokom evolucije, a poslednji put pre oko 100,000 godina, kada je stekao formu koju mi danas nosimo.
Ovo bi mogao da se uzme kao prvi solidniji pokazatelj da je, dakle, covek razvio savremeni govor pre oko 100,000 godina, sto je u saglasnosti i sa arheoloskim nalaziima. Tada je, dakle, zapocet razvoj ljudske civilizacije i kulture koji je kulminirao ovim sto nas danas okruzuje. Genetika je pocela da zamenjuje arheologiju.
Jednom kad je stekao moc govora i kompleksnog izrazavanja, covek je mogao da akumulira i prenosi znanja, kasnijim razvojem pisma je ova sposobnost postala sve slozenija i sve bitnija za razvoj kompleksnog drustva. U pocetku bese rec, ili FOXP2 mutacija. Zaista.
Mi i Neandretalci smo divergirali od zajednickog pretka pre oko 700, 000 godina. Medjutim, Neandertalski covek je uporedo sa nama ziveo do pre oko 30,000 godina kada je izumro (ili smo ga mi eliminisali). Veruje se da je poslednje njegovo staniste nadjeno u Spaniji, pre nekoliko godina, otprilike toliko staro. Zna se da su Neandertalci imali moc apstraktnog misljenja, imali rituale sahrane (znaci bili su svesni proloaznosti I znacaja smrti kao konacne), i u nesto su verovali.
A da li su umeli da govore kao mi? Generalno je rasprostranjeno uverenje da oni nisu imali razvijenu moc kompleksnog govora. Pre 25 godina je u Holandiji otkrivena hioidna kost Neandertalca, pa se, dakle, prema tom jedinom nalazu veruje da su imali moc kompleksne vokalizacije. Ali to je sve.
U tom skorije pronadjenom stanistu Neandertalaca u Spaniji, pronadjeni su i uzorci iz kojih je moguce izvuci, makar delove Neandertalske DNK (slicni uzorci su nadjeni i u Krapini). I ovde opet genetika pocinje da biva vazna. Nekoliko grupa sirom sveta se trenutno bavi sekvenciranjem ovih uzoraka, da pronadje, da li i kako se razlikujemo, i koje imamo slicnosti. Jedan od vodecih autoriteta u ovoj oblasti je Svente Paabo koji se bavi evolucionom genetikom, posebno primata i coveka.
Pre nekoliko dana je najavljeno otkrice Paabove grupe da je Neandertalac imao istu mutaciju FOXP2 gena kao i danasnji covek. Drugim recima, ako su do sada slozene kockice tacne, onda Neandertalac je umeo da govori isto kao i mi!
Zamisljam ponekad poslednjeg Neandertalca, tamo u Spaniji, kako je skriven uplaseno osluskivao da li dolaze Homo sapiensi po njega, poslednjeg uzorka svoje vrste. Pitam se sta li je tada mislio. Sta li je rekao?