Vlada Srbije, krupni kapitalisti i sindikati, našli su se na zatvorenom skupu u zgradi Doma sindikata i obavestili javnost da su formirali radnu grupu za savladavanje krize. Samo je početak toga skupa bio otvoren za „slikanje“, a o njemu se ponešto moglo naslutiti tek po šturim izjavama učesnika i saopštenju o sastavu radne grupe i onome čime bi se ona bavila. Činjenica da je skup održan i da mu je dat izuzetan javni značaj, te da on ima sva obeležja manifesticije uz dozu tajnovitosti, zaslužuje upitanost zbog čega se sve to radi.
Mogli su oni da se u istom ili drugačijem sastavu sastaju i dogovaraju bez slikanja, na nekim drugim mestima (a ne u Domu sindikata), što sasvim izvesno i čine - ali nisu. Ako tome dodamo i detalj da je ovo prvi put da Mišković, Beko i društvo krupnih kapitalista svrstano u udruženje „Privrednik“ službeno sedi sa sindikatima, i služe se pojmom „socijalno partnerstvo“ što do sada nije zabeleženo - onda stvar izgleda u najmanju ruku neobično. Istina, saopšteno je naknadno da su u martu sindikalisti išli „na noge“ krupnim kapitalistima u prostorije „Privrednika“ na Dedinju. Po svemu sudeći taj je poset bio u funkciji „jedinstvenog nastupa“ u vladi i obezbeđivanju „tripartitnog dogovora“ oko krize.
Izlazak iz krize nije na vidiku, mada „dežurni optimisti u vladi“ stalno najavljuju da oporavak već uveliko traje i da ga upravo živimo.
Krupni kapitalisti u Srbiji (tajkuni) nalaze se u problemima, jer je njihovo opredeljenje do sada bilo da profite prave na uvozu, razvoju usluga i trgovine, nekretninama i uopšte poslovima koji nisu vezani za izvoz. Tražnja na domaćem tržištu je drastično opala i njima na vrata kuca nelikvidnost. Zato se promptno traži pomoć države i centralne banke, dakle političke klase, u rešavanju problema koje imaju. Ta pomoć podrazumeva finansijsku podršku, povlašten položaj na domaćem tržištu i stabilnost kursa dinara. Istovremeno, traže od države da subvencioniše kredite i povećava primanja kako bi se podigla domaća tražnja, a oni imali kome prodavati svoje robe i usluge.
Nejaki sindikati čija je uloga tokom čitave tranzicije u Srbiji slabo vidljiva, u ovoj priči verovatno služe tome da krupni kapital pojača legitimnost svojih zahteva. Priča se o „potrebi da se očuvaju radna mesta“, što znači da bi vlada morala ispuniti zahteve tajkuna. Jer tajkuni su ti koji zapošljavaju, čije firme imaju i po dvadeset hiljada radnika.
Ako se zna da je u Srbiji za poslednjih 18 meseci bez posla ostalo gotovo 200.000 ljudi, onda svaka pretnja o daljnjim otpuštanjima zvuči zastrašujuće.
Kad se sve sabere, kako način tako i predstava, radna grupa je, po svemu sudeći napravljena zato da Vlada Srbije dobije malo na vremenu i da ima pokriće za pomoć tajkunima. Da to prikaže kao opštedruštveni konsenzus i opšte dobro.
Pokazuje se, jasnije nego ikada, da je politika privrednog razvoja u Srbiji bila u proteklom vremenu apsolutno pogrešna. Potpuno se očiglednim pokazuje da Srbija može ekonomski preživeti samo ako se okrene izvoznoj ekonomiji i ako smanji državnu potrošnju. Sadašnji ključni akteri na političkoj i na privrednoj sceni nisu tome skloni, mada i oni to znaju.
Mnogo je lakše danas to kazati, nego preći „rubikon“...
( objavljeno na portalu seebiz.eu, 15. 04. 2010.)