Ovo nije klasičan kontrablog Aleksambrosu. Jeste potpuno drugačije viđenje i sigurno ga ne bih ovdje objavio da nije njegova teksta.
Radi se o tekstu koji sam prije mjesec dana objavio u zagrebačkom nedeljniku "Novosti" a tiče se skandalozne situacije koju je na Sandžaku priredila naša partokratska vlast sprečavajući muftiju Zukorlića da formira Bošnjačko nacionalno vijeće.
VATRU I POŽAR NE POMINJATI BEZ OBZIRA NA NEPRAVDU
Muftija sandžački, Muamer Zukorlić puni ovoga ljeta političke rubrike po medijima.
Najprije je 6. juna, dobio izbore za manjinsko vijeće unutar bošnjačke zajednice i ubjedljivo pobjedio ministre u Vladi Srbije, Rasima Ljajića i Sulejmana Ugljanina.
Potom je, pisali smo o tome, najavio tužbu zbog uvrede protiv dnevnog lista „Blic“ tražeći basnoslavno veliko obeštećenje zbog fotomontaže objavljene na humornoj strani.Ovih dana se opravdano ljuti na Vladu Srbije koja ga pokušava spriječiti da konstituiše Nacionalni Savjet Bošnjaka.
No svoj protest i upozorenje, muftija Zukorlić je izrekao veoma oštrim riječima, kada je obrativši se predsjedniku Srbije Borisu Tadiću poručio „da će cijela zgrada goriti ako većinski stanari žele da zapale jedan stan“. Zgrada bi tu trebala biti Srbija a stan Sandžak.
U osjetljivoj političkoj zajednici kakva je Srbija, ova izjava je zlokobno zazvučala i podigla političku temeperaturu preko mjere koja odgovara i samom muftiji.
Da bi se pozicija muftije Muamera Zukorlića mogla bolje razumjeti, kažimo da je on na mjestu vjerskoga poglavara sandžačkih muslimana od 1992. godine. Za sve to vrijeme Zukorlić je prošao kroz razna iskušenja, ali se nikada nije libio davati političke izjave i sudjelovati u javnom životu. Postojao je ipak samo jedan period u kome je imao dobre odnose sa vladom u Beogradu, a to je vrijeme dok je premijer bio Zoran Đinđić.
Kad su se bošnjačke političke partije potpuno integrisale u politički život Srbije, a njihovi lideri, Ljajić i Ugljanin postali ministri, muftija Zukorlić je sa svojim stavovima nezavisnim od njih, zbog uticaja koji ima, objektivno postao njihov politički konkurent. To je dovelo do toga da je imao najprije otvoreni sukob sa Ugljaninom a kasnije i sa Ljaićem.
Prije tri godine, uz diskretnu podršku vlade Vojislava Koštunice, a uz Ugljaninovu pomoć i Ljajićevo ćutanje, pokušano je njegovo slabljenje i rascijep u islamskoj vjerskoj zajednici. To je izvedeno tako što se okupio izvjestan broj imama i proglasio za reis – ul – ulemu, Adema Zilkića iz Tutina.
Nakon mnogo drame, pa i fizičkih sukoba među vjernicima, ko će imati primat nad džamijama u Sandžaku, pokazalo se da je Zukorlić i pored toga što je ostao sam, neprikosnovni vjerski vođa muslimana u Sandžaku.
Inače, ključna razlika između Zukorlića i Zilkića je ta, što je Zukorlić za to da vjerski centar muslimana u Srbiji bude u Sarajevu, a Zilkić da bude u Beogradu.
Da bi pokazao i ovjerio svoj uticaj, kao i da bi pokazao vladi u Beogradu ko ima kakvu težinu na Sandžaku, Zukorlić je iskoristio prvu legitimnu priliku, a to su bili izbori za nacionalne savjete nacionalnih manjina.
Prijavio je i predvodio listu Bošnjačke kulturne zajednice. Na te izbore je izašao veliki broj Bošnjaka u cijeloj Srbiji i Zukorlićeva lista je uzela 47 posto glasova. Ugljaninova i Ljajićeva mnogo manje. Međutim, kad su raspodjeljeni mandati, Zukorliću je trebalo još dva vijećnika da bi formirao većinu i konstituisao Savjet.
Ministarstvo za ljudska i manjinska prava koje vode kadrovi DS-a, ali i Ljajić i Ugljanin, skoncentrisali su se na to da ne dođe do konsituisanja savjeta i da se izbori ponove.
Pred sam kraj roka za konstituisanje, Zukorlić je obezbjedio većinu, ali tada stupa na scenu Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i mjenja pravilnik po kome su inače konstituisani ostali manjinski savjeti.
Pronalaze formulu da se savjet može konstituisati tek ako je sjednici prisutna dvotrećinska većina izabranih vjećnika.
To je nevjerovatno pravno nasilje i nemoguć zahtjev, jer po tiim pravilima ne bi moglo nikada da se konstituiše ni jedno vijeće. Zahtjev ravan onome da neko kaže kako će priznati da je tačno podne, ako na svim satovima u Sandžaku odjednom bude tačno podne.
Narodna skupština Republike Srbije je Zakon o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina usvojila u cilju unapređenja zaštite i uživanja prava i legitimnih interesa nacionalnih zajednica u Srbiji. Ovaj zakon garantuje pravo na slobodan izbor njegovih članova, a izvršnoj i političkoj vlasti, kao i Ustav, brani da se mješa u te odnose, da favorizuje ili diskriminiše organizacije i liste, prema tome kakav politički odnos prema njima ima većina koja je formirala Vladu.. Umjesto toga, vlada je prekršila garantovana prava koja treba da štiti, stvarajući veliku napetost u jednoj od najbrojnijih nacionalnih zajednica u Srbiji, nanoseći veliku štetu svim njenim građanima.
Razum nalaže da se prizna konstituisanje Savjeta bošnjačke manjine, a da Vlada bez obzira što joj stranke Rasima Ljajića i Sulejmana Ugljanina daju potrebnu parlamentarnu većinu, ne krši Ustav i zakon, ma kako im Zukorlić bio nesimpatičan. Partokratsko upravljanje jeste uvjek loše, ali ni ono se ne može odvijati mimo elementarnih stnadarda.
Istovremeno, razum i iskustvo nalažu da na ovim našim geografskim prostorima, odgovorni ljudi i lideri zajednica moraju voditi računa oko izjava koje daju, pogotovo ako se govori o međunacionalnim odnosima. Pominjati u tom kontekstu vatru i požar, zapravo znači paliti i vatru i požar.