Bolničke čekaonice su tmurna, depresivna mesta. Naročito one u dežurnim bolnicama.
Međutim, sinoć, negde oko devet, čekaonica hirurgije na Bežanijskoj kosi bila je, verujte mi, najrazdraganija u gradu. I šire.
Prvo što sam ugledala kada sam prišla šalteru bila je uzbuđena medicinska sestra, sa slušalicom u ruci i neverovatno širokim osmehom na licu, koja užurbano tipka po brojčaniku i dobacuje jednako osmehnutoj čistačici:
„Zovem, zovem, reci im da zovem! Evo, zvoni!"
A potom sagorvorniku s druge strane: „Halo, hitna? Ovde dežurna hirurgija Bežanijske kose. Malopre ste nam dovezli pacijentkinju sa abdominalnim kolikama. Da, da. E, pa, upravo se porodila! Šaljite ekipu da preveze bebu na neonatologiju!“
„Pa zar nisu shvatili?", pita je čistačica čim je spustila slušalicu.
„Ma šta shvatili? Ni ona nije znala da je trudna! Šokirali smo se kad je beba, bukvalno, izletela!"
„A šta je dobila?"
„Nemam pojma!"
Kratak trk pozadi, a potom se, još uzbuđenija, vraća. „Muško!!!"
Na tu vest, cela čekaonica, spontano, počela je da se osmehuje.
I ta se magija dobrog raspoloženja nastavila narednih sat vremena (koliko sam se gore zadržala).
Svi, počev od gorepomenute čistačice, preko gomile radoznalih sestrica i doktora koji su, na par sekundi, dotrčavali sa drugih odeljenja da vide malog pridošlicu, do ekipe Hitne pomoći (koja je, tradicionalno, stigla „samo" 45 minuta kasnije) bili su dobro raspoloženi i ukrašeni širokim osmehom.
Pa i kad su izneli u zeleno bolničko platno uvijeni zamotuljak praćen bocom za kiseonik, osmesi su ostali.
Pa rekoh, ajde da i vama podarim jedan, za dobro jutro.
Nadam se da je mali Nenad (ne znam kako će se stvarno zvati, ime mi se učinilo prikladno zbog načina na koji se rodio), dakle, nadam se da je mali Nenad dobro i da će kroz život nastaviti kao što je i počeo - donoseći radost i osmehe!
A, da. Zamalo da zaboravim - našli smo se u bolnici jer je Prestolonaslednik istegao ligament skočnog zgloba. Hvala na pitanju, dobro je.