FRANCUSKA I SRBI U SFR JUGOSLAVIJI (1945-1991)
Mnogi istoričari smatraju da je pobeda na kraju Drugog svetskog rata poklonjena Francuskoj na osnovu njene prošlosti kao velike sile.1 Na kraju rata, u izmenjenim međunarodnim okolnostima, Francuska više nije predstavljala veliku silu u smislu u kome se na nju gledalo do 1940. godine. Anglo-američke armije su oslobodile Francusku i na čelu sa generalom Patonom2 razmišljale da idu na Moskvu. Sovjetska armija je držala Berlin i Istočnu Evropu. Srbija se, uz pomoć Sovjeta, oslobodila nacizma i postala jedna od federalnih jedinica u socijalističkoj Jugoslaviji. Francuska i jugoslovenska komunistička partija do 1948. godine, važile su za najtvrđe staljinističke partije u Evropi. Njihovi članovi su brižljivo evocirali uspomene na zajedničko učestvovanje u Španskom građanskom ratu I nekritički veličali svoj doprinos pobedi nad nacizmom. Međutim, neposredno posle rata, odnosi između Francuske i Jugoslavije bili su opterećeni brojnim problemima koji su svedočili o nerazumevanju i udaljenosti dve strane. Naravno ne samo geografska udaljenost, već i kulturna i politička. Odmah po završetku rata, trebalo je organizovati povratak u otadžbinu ratnih zarobljenika, što je predstavljalo posebno osetljivo pitanje zbog stava jugoslovenskih vlasti kada se radilo o nemačkim vojnicima poreklom iz Alzasa i dela Lorene, oblasti koje su ponovo pripale Francuskoj. Zatim, trebalo je pristupiti rešavanju spornog pitanja sudbine znatnih francuskih materijalnih dobara i finansijskih sredstava iz vremena Kraljevine Jugoslavije koja su nacionalizovana od strane novih vlasti. Nametala su se i pitanja vezana za francusko kulturno prisustvo u južnoslovenskim zemljama od pre rata naročito u vidu crkvenih privatnih škola koje je vlast bez pogovora zatvarala. Od 1948. godine jugoslovenski komunisti su uveravali svoje francuske kolege da su u pravu zato što su se sukobili sa Informbiroom. Jugoslavija je zbog sukoba sa Informbiroom stekla nesrazmerno visok ugled ne samo na francuskoj levici, već i na francuskoj desnici.18 Jugoslavija je bila Trojanski konj u istočnom bloku, zemlja koja je trebalo da pokaže istočnom bloku da postoji i drugačiji put osim jedino proklamovanog puta diktiranog iz Moskve. Posle rata u Francuskoj je na vlasti De Gol, a u Srbiji je njegov najbolji prijatelj iz škole Draža streljan.
Oni su bili veoma oprezni i nepoverljivi prema Titu i socijalističkoj Jugoslaviji. Ovoj grupi pripadao je prvi posleratni francuski ambasador u Beogradu Žan Pajar (1945-1950) i Rober Šuman,3 francuski ministar spoljnih poslova od 1948 do 1953. Drugu grupu činile su francuske diplomate koje su relativizovale pitanje ideologije i koje su, na osnovama uspomena na francusko-srpske odnose u prošlosti, želele da ponovo uspostave sa Beogradom tradicionalno jake bilateralne odnose. Mnogi narodi grade predrasude o „vekovnom", „tradicionalnom", „neraskidivom" prijateljstvu sa drugim, najčešće većim, bogatijim i uticajnijim narodima. Pomenimo samo primer stereotipa o „večitom" crnogorsko-ruskom prijateljstvu. Ipak, prijateljstvo je prvenstveno lična kategorija, a ideju o prijateljstvu među narodima gradi određena politička elita u konkretnim istorijskim okolnostima i sa jasnim ciljevima. Kada je reč o stereotipu o francusko-srpskom prijateljstvu, neophodno je bilo odrediti i objasniti kada je i zašto on nastao, kako je upotrebljavan i kako je evoluirao tokom vremena. Međutim, saznanje o dva veka intenzivnih, bogatih i sadržajnih francuskosrpskih odnosa može da bude zalog u razvijanju u budućnosti tradicionalno dobrih odnosa između Francuske i Srbije.
Malo je naroda u Istočnoj Evropi danas koji mogu da se pohvale tradicijom razvijenih odnosa sa Francuskom. U tom smislu, nedavni tragični događaj ubistva mladog francuskog navijača od strane huligana u Beogradu, ne bi trebalo da utiče na dalji razvoj francuskosrpskih odnosa.Iako danas Francuska više nije velika sila u smislu u kom smo je definisali do 1940. godine, ona predstavlja jednu od najznačajnijih zemalja Evropske unije. Francusko-nemačko prijateljstvo je postalo stub i zamajac Evropske unije. U tom smislu možemo govoriti da je za Francuze odnos sa Nemačkom konstanta od 1945. godine. Sa druge strane, Srbija je slobodna, demokratska i nezavisna zemlja, kao što je to bila, u drugačijim međunarodnim okolnostima, u 19. veku, posle Berlinskog kongresa. Danas, dva veka francusko-srpskih odnosa predstavljaju duhovni kapital koji Srbi imaju kod Francuza i koji može da bude osnova za razvoj dobrih odnosa Francuske i Srbije u kontekstu evroatlantskih integracija. Pojam Zapadni Balkan u kome bi Srbija igrala značajnu ulogu, iako nije najsrećnije formulisan, francuska je kreacija. Ako se analiziraju izjave nekih evropskih političara i diplomata da će se sa Hrvatskom završiti proces proširenja Evropske unije na Balkanu, može se primetiti da Francuzi ovim stavovima često suprotstavljaju koncepciju Zapadnog Balkana. I taj pojam, u određenom smislu može da ukaže na postojanje izvesne konstante u francuskoj spoljnoj politici prema Srbima, ali u potpuno izmenjenim međunarodnim okolnostima u odnosu na one tokom 19. veka i do 1940. godine. Dva veka francusko-srpskih odnosa ukazuju na neophodnost da se ti odnosi iz prošlosti postave u realne okvire, da se kritički istražuju, da se preciznom analizom objasne i da se stereotipi jednih o drugima razotkriju.
A sve to da bi se ova dva naroda danas bolje razumela i da bi se Srbija našla na onom mestu koje joj, civilizacijski, kao jednoj evropskoj zemlji, ni boljoj ali ni goroj od drugih, i pripada.
LITERATURA
1. Aleksić-Pejković, Ljiljana, Odnosi Srbije sa Francuskom i Engleskom 1903-
1914, Istorijski institut, Beograd, 1965.
2. Vinaver, Vuk, Jugoslavija-Francuska izmedju dva rata, ISI, Beograd, 1985. Delovi iz sjajne knjige Odnosi Francuske-Srbije u XIX i XX veku.
01. Francuska je velika kolonijalna sila od 16. veka.
02. Paton, američki general.
03. Robert Šuman, francuski ministar spoljnih poslova, jedan od osnivača EU.
velimirmladenovic@gmail.com
mlvelja@yahoo.fr