Kad u srpskim novinama procitam rijec bankrot u naslovu, gotovo sam siguran da se radi o Americi, odnosno o SAD. Sasvim mi je jasno zasto neki mediji i ovdje u Americi vole da pricaju o kataklizmi, o nadolazecoj katastrofi, o krahu vodece svjetske ekonomije od cega nas djele tek dani, a boga mi, poceli su i satovi da otkucavaju.
Kad na kablovskoj TV imas bezbroj kanala, onda se i toboze ozbiljni politicki mediji moraju boriti za gledanost. Posto publika voli Jerry Springer konflikt dramu, onda i politicki kanali moraju publikumu priustiti takvu vrstu zabave- ukoliko zele ostati konkurentni na trzistu.
Dakako, svjestan sam i motiva vise kog imaju srpske kolege kad zaljepe rijec bankrot uz skracenicu SAD. Doduse, ipak sam mozda malko razocaran u recimo dopisnika "Politike" iz Washingtona koji se nije potrudio da sazna koja je to najstarija politicka partija u SAD.
Ako je doticni dopisnik "Politike" , Milan Misic , u pravu tj. postoji ozbiljna pretnja da Amerika prakticno bankrotira poslje drugog avgusta, ja evo rijeci vise napisati necu o americkoj politici.
Da budemo ozbiljni, problemi jesu ozbiljni i posljedice natezanja Obamine administracije i Republikanaca mogu imati ozbiljne posljedice, koliko god to daleko bilo od bankrota Amerike.
Ono sto od ovog, naizgled rutinskog posla dizanja nivoa zaduzivanja, pravi dramu i bez dodatne zelje medija- jeste cinjenica da su sljedece godine predsednicki izbori. Dakle, umjesto bombasticnog naslova "Bankrot antes portas", realnije bi bilo napisati "Izbori antes portas".
Predsednik Klinton je imao isti problem 1995. Kongres je probio tada famozni datum apokalipse. Mnogi radnici federalne vlade su na sest dana poslati kuci. Neki cekovi stizali nisu, ljudi su osjetili na svojoj kozi, a godinu dana poslje na izborima na svojoj kozi gnjev javnosti su osjetili i Republikanci.
Situacija izmedju 1995. i 2011. je umnogome slicna, ali i razlicita.
Republikanci su 1994. dakle godinu dana pre Klintonovog sukoba sa kongresom, osvojili vecinu po prvi put od 1954. godine. Ohrabreni ovom pobjedom, Republikanci su zadali dosta muke tadasnjem predsedniku, pa je stoga i doslo do probijanja roka i zatvaranja nekih vladinih sluzbi na nekoliko dana.
Prosle godine, dakle 2010., Republikanci su na izborima za kongres ostvarili najveci preokret, u svoju korist, u poslednjih sedam decenija.
Dakle, sasvim je bilo za ocekivati da ce Republikanci Obami zadati ozbiljne glavobolje kad jednom osvoje zakonodavni dio vlasti.
Ono sto cudi je umnogome prljavija i ostrija borba i pitanje da li su Republikanci izvukli kakvu pouku iz slicne situacije 1995. pogotovo u pogledu predsednickih izbora koji su usljedili 1996.?
Tu dolazimo do razlike.
Klinton je cesto od strane konzervativaca nazivan prvim crnim predsednikom, a Obama to u istinu i jeste.
Prosto je nevjerovatno da su 2010. dakle, samo dve godine poslje skoro decenijskog iskustva sa Bushom the mladjim, americki glasaci vratili Republikance u zivot. Ne samo vratili, vec su isti prosto pomeli Demokrate iz donjeg doma kongresa.
Da samo podsetim na trilionske racune ratova u Iraku i Avganistanu i na famozni porezni izum Predsednika Busa koji je gotovo za cetvrtinu skresao porez 0,1 % najbogatijim od najbogatijih. Samo zbog ovog najregresivnijeg poreskog sistema ikad, vlada je dosad izgubila preko tri triliona dolara, dok su naftne kompanije u vreme najvece recesije 2008. ostvarile najveci profit u svojoj istoriji.
Razlog pobjede Republikanaca 2010. je sasvim jednostavan i zove se Tea Party, ili, kako ga srpski mediji zovu, Pokret cajanka.
Prvi put se ovaj nacionalisticki/populisticki pokret pojavio kad je Obama postao predsednik. Prema istrazivanjima, 97% pokreta cine bjelci, vise od polovice su muskarci, dok ga gotovo 60% cine ljudi preko 45 godina. Zalazu se za fiskalno odgovornu vladu (valjda kao sto je bila Busova), za manje poreze (tesko je zamisliti manje), i da socijalna pomoc treba da se da samo zasluznim gradjanima.
Iako se trude da iz svog pokreta izbace sve one koji imaju explicitno rasisticke izjave, sasvim je jasno da je ovo nacionalisticki pokret koji vidi ozbiljnu pretnju u cinjenici da bjelci gube demografski rat sa ostalim etnickim grupama.
Kako je primjetila Theda Skocpol, professor sociologije,Tea Party pristalice tesko se mire sa cinjenicom da im drzavu vodi neko ko nimalo ne lici na njih. Zato ne treba cuditi cinjenica da su se neki konzervativni mediji, pre svega FOX, fokusirali na Obaminu krstenicu.
Ako pogledamo profil glasaca koji su glasali na proslogodisnjim izborima za kongres gdje su glasaci pomeli Demokrate, stvari ce biti jos jasnije. Tek je svaki 18. bjelac glasao za Demokrate na izborima 2010. Po pisanju politikologa Ronalda Brownstein-a, cak 60% ljudi koji su glasali, a izjasnili su se kao bjelci, su podrzali Republikance. Ako uzmemo u obzir cinjenicu da su etnicke manjine umnogome manje politicki aktivne, bit ce sasvim jasno zasto su Demokrate, u samo dve godine Obamine administracije, dozivjele debakl.
Iz ovog ugla jasnije se razumije fanatizam Republikanaca da rizikuju vlastiti crni petak, pa i ozbiljne posljedice za ekonomiju, ne bi li se sljedece godine rijesili prvog crnog predsednika, kao neuspelog experimenta.
Jedna je stvar ocigledna, Evropa nije jedina regija koja nije ostala imuna na talas extremnog populizma.
Naravno , bilo bi naivno I pomisliti da ova vrsta patriotizma nije proracunata investicija onih koji bi od svega ovog mogli imati najvecu korist,ekonomsku naravno.
Tea party and remaking of Republican conservatism
Vanessa Williamson, Theda Skocpol, and John Coggin
White Flight by Brownsteain (national journal)
http://www.nationaljournal.com/magazine/in-2012-obama-may-need-a-new-coalition-
20110107