Autor: Rodoljub Šabić
Navršila se cela godina od kada su Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti i Zaštitnik građana podneli Ustavnom sudu Predlog za ocenu ustavnosti odredbi Zakona o elektronskim komunikacijama i Zakona o Vojnobezbednosnoj agenciji i Vojnoobaveštajnoj agenciji, koje nesaglasno sa odredbom člana 41. st 2. Ustava RS dozvoljavaju primenu posebnih mera kojima se odstupa od tajnosti pisama i drugih sredstava komunikacije ne samo u skladu sa sudskom odlukom, kako to predviđa navedena ustavna odredba, već i bez nje - kada je takva mogućnost propisana zakonom, odnosno na zahtev nadležnog državnog organa.
Poverenik i Zaštitnik građana ukazali su da su nesaglasne sa Ustavom odredbe Zakona o VBA i VOA koje propisuje da VBA na „osnovu naloga direktora VBA ili lica koje on ovlasti" primenjuje posebne postupke i mere među kojima je i „tajni elektronski nadzor telekomunikacija i informacionih sistema radi prikupljanja podataka o telekomunikacionom saobraćaju i lokaciji korisnika, bez uvida u njihov sadržaj", kao i odredbe koje propisuju da VBA „ima pravo na dobijanje informacija od telekomunikacionih operatora o korisnicima njihovih usluga, obavljenoj komunikaciji, lokaciji sa koje se obavlja i drugih podataka od značaja za rezultate primene posebnih postupaka i mera".
„Posebne mere" o kojima je reč primenjuju se na opisani način - bez odluke suda. I to ne čini samo VBA, nego i Policija i BIA, a moguće i neki drugi organi. Međutim, u zakonima koji regulišu rad Policije i BIA, nije moguće identifikovati odredbu suprotnu Ustavu koja bi mogla biti osporena. Praksa Policije i BIA zasniva se samo na „tumačenju" da listinzi poziva, lokacija korisnika i drugi elementi komunikacije „nisu obuhvaćeni" pojmom komunikacije, pa time ni zaštićeni odredbom čl. 41. st 2. Ustava.
Koliko vredi argument „nisu obuhvaćeni"?
S tim u vezi vredi podsetiti da naš Ustav u čl 18. st 3. utvrđuje da se odredbe o ljudskim pravima tumače saglasno važećim međunarodnim standardima ljudskih prava i praksi međunarodnih institucija koje nadziru njihovo sprovođenje. Pa onda i na to da Evropski sud za ljudska prava (valjda jedna od najrelevantnijih takvih institucija) već 25 godina stoji na stanovištu da prikupljanje informacija o nazvanim telefonskim brojevima, vremenu i dužini poziva potpada pod pojam komunikacija (Malone vs. UK presuda od 2 08 1984. st. 83-84.). Ovaj stav je preciziran stavom da pojam privatnosti i prepiske obuhvata ne samo telefonske komunikacije nego i elektronsku poštu i upotrebu Interneta (Kopland vs. UK, presuda od 3 04 2007. st. 43.). Prema shvatanjima Evropskog suda za ljudska prava, podaci o telekomunikacionom saobraćaju (o izabranim brojevima, vremenu i trajanju svakog telefonskog razgovora) čine ''integralni deo telefonskih komunikacija'' (Kopland vs. UK, presuda od 3 04 2007. st. 44.). Dakle, Evropski sud za ljudska prava, pod pojmom „komuniciranja" čija je tajnost zaštićena čl. 41. st 1. Ustava, nesumnjivo podrazumeva ne samo sadržaj komunikacije nego i podatke o tome sa kim se komunicira, kada i odakle obavlja, odnosno ne samo sadržinu, već i okolnosti komuniciranja.
Poverenik i Zaštitnik građana su podnošenjem Predloga postavili, sa stanovišta ljudskih prava, jednu nesumnjivo izuzetno važno pitanje. Predlog su podneli kao ovlašćeni predlagači. Retko se dešava da Predlog za ocenu ustavnosti podnose dva ovlašćena predlagača. Još je ređe da to čine na inicijativu tako velikog broja subjekata kao što je to bio slučaj u ovoj prilici (azbučnim redom: Advokatske komore Srbije, Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, Beogradskog centra za ljudska prava, Građanskih inicijativa, NVO Žene u crnom, Koalicije za slobodan pristup informacijama od javnog značaja, Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Regionalnog centra za manjine, Udruženja novinara Srbije, Udruženja sudija Srbije, Fonda za otvoreno društvo, Helsinškog odbora za ljudska prava, Centra za razvoj neprofitnog sektora, Centra za regionalizam, Queeria centra i velikog broja građana i građanki).
Imajući sve to u vidu mislim da treba podsetiti na to da je od podnošenja ovog predloga prošla cela godina. I nažalost, konstatovati da je, iako to nije malo vremena, Predlog ostao bez efekata.