Ivica Dacic reagujuci na najave Tomislava Nikolica o protestima zbog navodne izborne kradje izjavio je kako ga sve to podsjeca na DOS i peti oktobar. Ministar policije sve cesce i sve otvorenije izrazava dozu mucnine ,kako prema DOS/u, tako prema petom oktobru.
Izgleda da je istorijska deklaracija pomirenja DS i SPS bila neutralnija od neutralne politike Vojislava Kostunice dok je filozofija pomirenja stala u recenicu :mir, mir, mir , niko nije kriv ;ava, ava, ava, niko nije krava. Ko bi ovdje trebali biti magarci , nek svako odluci za sebe.
To da Nikolica tesko ko pametan moze porediti s DOS/om,a jos manje Tadica sa bivsim sefom Ivice Dacica , je valjda svima jasno.
Medjutim zanimljive su parelele koje se mogu podvuci izmedju onog sto Srbija ima danas i onog sto je u Srbiji bilo devedesetih.
Parlele koje pokazuju koliko Srbija sustinski cupka u mjestu u kontekstu stvaranja uredjene drzave.
USrbiji danas postoji jedan totalni medijski mrak u kojem je toliko ocigledno koliko je vlast uzela stvari u svoje ruke.
Sve ono o cemu je svojevremeno u svom izvjestaju o medijima pisala Verica Barac danas je vidljivo u praksi.
DS, kao svojevremeno SPS, igra na kartu da status quo nije samo "prirodno stanje" u fizici vec zakon koji cesto vazi i u politici.
Glavna parola vlasti sto se provlacila, i provlaci kroz kampanju glasi:
Mozda sa nama nije dobro,ali jee maker izvjesno lose . Status quo koliko god se nekad cinio losim ,za ljude je prihvatljiviji od rizika promjene.
Kad su devedesetih jednog srpskog domacina pitali kad ce glasati za Vuka Draskovica , on im je odgovorio kratko i jasno:kad Vuk dodje na vlast.
Uz pomoc vlasti koja ,kao I predhodne zloupotrebljava institucije drzave, upozorava na rizik promjena, uz nesebicnu pomoc autogolova opozicije , koji isto tako nisu nikakva novost, Srbija ostaje ,kako Bosko Jaksic u "politici" pise, jedinstvena drzava u smislu da vlast poslje svega ucinjenog/neucinjenog dobije povjerenje glasaca.
Strah koliko god bio iracionalan i dalje opstaje kao najace oruzje koje politicari, ne naravno samo u Srbiji, imaju,ali I sasvim dobro koristte.
Predhodne decenije patriotizam je bio taj alfa& omega paravan vlasti iza kog se skrivala aljkavost, javasluk,ali i organizirana sistemska pljacka i korupcija.
Danas je taj patriotski paravan isuvise izlizan i pohaban da bi se iza njega sakrili svi oni kojima je sam nagovjestaj uredjene drzave najveca pretnja koja ugrozava tranzicijski mulj u kome neki ljudi tako dobro plivaju dok se drzava u istom neminovno gusi.
Tema ove kampanje nije bila sta je to vlast ucinila, odnosno nije ucinila u reformi drzave i drustva. Mediji nisu postavljali pitanja zasto se svaki reformski zakon morao usvajati uz porodjajne muke i obavezno uz pritisak izvana?Ako se toliko pritiska trebalo potrositi za usvajanje zakona, sta ttreba da se tek desi da se isti pocnu I primjenjivati?
Vlast nije pitana zasto je nastavljena ikebanizacija drzavnih institucija? Zasto je vlada tako otvoreno ignorisala Ustavni Sud, kad je ovaj u rjetkim trenutcima smogao snage donjeti nezavisne odluke? Zasto su konstantno i permanentno ljudi na vlasti ostajali gluvi i sljepi na izvjestaje savjeta za borbu protiv korupcije? Zasto u drzavi u kojoj je korupcija sistemska ne postoji niti jedna jedina pravosnazna presuda protiv bilo kog drzavnog sluzbenika?
Nista od ovog nije bila tema predizborne kampanje vec je vlast, uz svesrdnu pomoc medija,ali I nesposobne opozicije, nametnula svojutemu koja se svela na usklik:
Pazite sto mi imamo finog, kulturnog, obrazovanog, ljepog predsednika koji je jos finiji, jos kulturniji, jos lijepsi kad ga uporedite sa njegovim protukandidatom!!!
Ovo je nazvano kampanjom kontrasta,a ustvari je kampanja paravana.
Danas se gro svih onih ljudi koji ne zele reforme sakrio iza tog novostvorenog paravana koji jeste drugacijiod predhodnog patriotskog ,ali je njegova uloga sustinnski ostala netaknuta.
Taj paravan se danas zove Boris Tadic. Tacnije to su sve one dobre karakteristike Borisa Tadica, pocevsi od njegovog izgleda , od njegovog obrazovanja, njegovih finih manira i najvaznije od njegovog postennja.
Nema boljeg, nema ljepseg, i nema prikladnijeg paravana za bahatu vlast koja cini sve u granicama moguceg da se mjenja sto manje,kako bi dobila sto vise.
Boris Tadic,sa druge strane , je isto toliko uticajan koliko moze biti uticajan bilo koji zastor koji sakrije prljavu kadu u kupatilu .
Nedavna Tadiceva izjava da su mu veci neprijatelji ljudi iz njegove partije koji se bore za svoju stvar nego njegovi politicki oponenti ne govori toliko o svjesnosti Tadica gdje je sustina problema koliko o njegovoj nemoci da problem rjesi, odnosno da im se suprostavi.
Zbog svega ovog tesko je sloziti se sa Vesnom Pesic i svim onim koji Tadica optuzuju za autorititivno uzurpiranje vlasti.
Tadic je samo postao ono sto je mocnom antireformskom bloku nekad bio patriotizam ; paravan iza koga su se danas tako udobno smjestili svi oni koji bi od uredjene drzave imali samo stetu,a mnogi i zatvor.
Otuda I cjela filozofija politike Borisa Tadica koja se svodi na cekanje da se pristojni upristoje.
A posljedice? Svud okolo.