U Republici Srbiji, za uspešno bavljenje svojim poslom, nacionalne penzije dobijaju sportisti i umetnici. Obe ove oblasti regulišu Uredbe nadležnih ministarstava-sporta i kulture. Zaslužni umetnici mesečno dobijaju 50.000 dinara, a doprinosi za sportiste mogu biti od jedne do tri prosečne plate, s tim što sportisti, osvajači važnijih medalja dobijaju i jednokratne nagrade od 10.000 do 30.000 evra.Nacionalne penzije kao nagradu za razvoj i afirmaciju sporta prima 538 sportista. Samo za umetnike država svake godine mora da izdvoji 2,28 miliona evra.Nacionalnu umetničku penziju može dobiti svako ko ima status penzionera, ali da se tokom prethodnih 20 godina bavio umetničkom delatnošću i da nije preduzetnik (vlasnik ili suvlasnik nekog privrednog društva). Kriterijumi za izbor pominju kontinuitet u bavljenju umetničkim radom, umetnički doprinos kulturi Republike Srbije, nagrade, priznanja, stručne kritike i prikaze objavljene u relevantnim medijima. Podnosioci predloge za ovo priznanje mogu biti umetnička i strukovna udruženja, ustanove kulture, nacionalni saveti nacionalnih manjina, druga pravna i fizička lica. Komisija koju imenuje Vlada Srbije razmatra prispele predloge, pravi izbor najzaslužnijih umetnika i dostavlja ga Vladi Srbije koja ga potvrđuje. Broj lica koja će se konkretne godine nagraditi određuje Ministarstvo kulture, odnosno Vlada.
Tako kažu pravila.
Čitam pre neki dan u Blicu da su na spisku za penzije i Zorica Brunclik, Tozovac i Zahar. Ovo prenosi Blic sajt:
''Sagovornici „Blica" ističu da postoji velika verovatnoća da ni Tozovac, ni Zahar ni Brunclikova ne budu među penzionerima koji će do kraj života dobijati apanažu od države. S druge strane, postoji ogroman pritisak na komisiju da im dodeli penzije.''
Svaka čast ovim ljudima na njihovoj muzici koja je nažalost u ovoj zemlji jako popularna ali mislim da imam prava da se zapitam čime su oni zadužili ovu zemlju da bi dobili nacionale penzije. Da li su svojom muzikom na najbolji mogući način predstavljali našu zemlju negde?Naravno da nisu, osim u kafani.
Razumem, kafana i jeste neka institucija za Srbe ali i u toj kafani postoji neki kriterijum.
I dok čitamo kako javnost vrši pritisak da ovo troje dobije nacionalne penzije, Olivera Katarina, koja je snimila 70 filmova možda neće dobiti penziju jer ''tako je to u službi''. A samo vas podsećam na njene kocerte u pariskoj Olimpiji i na činjenicu da se lično Sartr poklonio njenom talentu.
Kultura jeste možda relativna stvar ali u normlanim društvima postoje čvrsta pravila. Ako ovom narodu ukinete kulturu nestaće i nacija. Ako ukinete pozoriše neće biti ni nas. Pogledajte slabu produkciju srpskog teatra i to da u godini imamo u celoj zemlji jedva tri dobre predstave. Na televiziji vlada agresija, u razgovoru s ljudima neki fajt, bitka čoveka na čoveka. I ko treba da kaže DOSTA JE?
Pre neki dan u PRVOM GLASU SRBIJE Vlada je lepo rekao ''da ne moramo svi pevati narodnu muziku'' i da ne moramo ''da se pokvarimo i pre nego što smo počeli'' da živimo.
Mladi ljudi nemaju snage da se odupru kolektivnom zatupljivanju. Knjige se ne izdaju i ako nađeš neku dobru knjigu ne možeš da je kupiš jer je preskupa. Zakon o obrazovanju se odlaže, pre neki dan u 20. 00 H Narodno pozorište je bilo zatvoreno, na televiziji psovke, a na ulici vika, a sud oslobađa krivce, silovatelje, na ulicama obijaju automobile a policija ćuti. I dok se sve to dešava pred našim očima Dobrica Čosić poziva mlade da se vrate. Pitam se imaju li gde i kome da se vrate ili i ako požele da se vrate treba li sve da stvaraju iz pepela.
Ovde je nasilje verbalno na vrhunskim granicama, verbalno nasilje je samo jedan korak od fizičkog nasilja. Ta agresivnost dolazi sa svih strana i mi umesto da joj okrenemo leđa idemo joj u susret.
Iako ne izgleda tako na prvi pogled, mislim da su ljudi ovde gladni nečega: dobre muzike, dobrih predstava, i tekstova...Zato što se ovde ne vodi računa o ovim najvažnijim stvarima imamo sve te propuste i rane u društvu. Koje decenijama nikako da zacele.