Strasne stvari se dogadjaju.
Zaboravih na cetvorogodisnjicu blogovanja. Ne otvaram cesto profil. Smetne se covek.. Ne zbog godina, a mozda sam u krivu, vec, nekih drugih trka koje mi donose zaboravnost, a secam ih se u svezem obliku kao da su sad udahnule prvi vazduh.Ove nasjvezije trke i frke lupaju vratima secanja i prisecanja , ne dozvoljavaju da iko proviri unutra, u bezdan, u mrak... u kome je svetlosni zracak vec obolezio cega bi trebalo , a cega ne da se secam. Prisecam se koliko je mojih prijatelja izgubilo trke i frke... poslednji je Somi, nezna ljudina, majstor nad majstorima... koji se protiv najvecih problema borio radom, sa deset prstiju i umetnickom dusom... i, "ajd, jebiga, bice dobro". Ostao je sam na onoj ledini sto privlaci ljudski rod.
Odlaze ljudi, pa se vrate, neki se ne vracaju, ali mi idemo njima.
E, sad, da li sam hteo da obelezim, na neki nacin, godisnjicu blogovanja ili sam zeleo da vam saopstim da je otisao Somi!?
I u nedoumici sam, da li da pisem o svemu, potrajalo bi, ili da se saberem u par recenica, sto sam i uradio, ili da krenem gde sam posao, na crno vino. Strasne stvari se dogadjaju, zaboravih na pismo. Ne zamerite. Mozda posle vina to ispravim i doradim blog.