Evropa ćuti, Hrvatska slavi, Srbija tuguje ... Tri sramote.
Kako to da inače veoma osetljiva zapadna Evropa ne vidi šta je neobično u ubistvu oko 2.000 ljudi, mahom staraca, žena, dece .., i u prognavanju preko 200.000 ljudi sa teritorije na kojoj su živeli? Shodno logici dosadašnjeg ponašanja Evropljana, i držanja principa, ne mogu nikako reći da sam iznenađen. Ovo pitanje s početka pasusa je više radi toga što ono jednostavo mora da se pošalje u makar delić etra. Radi obaveze da se to kaže.
To što Hrvatska slavi, takođe nije nikakvo iznenađenje. Evropa dopustila. Neće baš da saučestvuje direktno, ali je dopustila. Kao što je Hrvatsku primila u EU iako nije rešeno pitanje gore pomenutih zločina i čak oko 200.000 proteranih ljudi. Samo ta činjenica je dovoljna da markira ceo odnos EU prema njima, nama... Čast Hrvatske brani jedna veoma hrabra manjina, kroz jasnu i slikovitu kritiku slavljenja Oluje i euforičnog tutnjanja tokom vojne parade.
A ovo, što Srbija tuguje ... To je možda i najbitnije u celoj priči.
Ako već ne može odavde iz Srbije da se menja mentalno-strateški "kod“ Evrope i Hrvatske - onda svakako valja videti šta je sa srpskom stranom, tj. šta je sa našim odlukama, našim ustrojstvom, našim moralom – našom odgovornošću za zbivanja 5. avgusta 1995. To što je mnogima teško da posmatraju fotose nepreglednih kolona izbeglica šćućurenih u traktorima i svim drugim priručnim vozilima sada je samo mučan utisak sa bezbedne distance. Ali, uglavnom, taj utisak je i jedina reakcija. I jedini "zaključak". Ne ide se dalje u sećanje, možda i u novu samoupitnost... Kako god, ta vrsta saosećajnosti nipošto ne amnestira ovdašnji svet od odgovornosti. Neki će tu odgovornost tvrdokorno odreći, neki će samo dellimično priznati ... – ali, ona postoji. Uostalom, ako neki hrvatski građani u samokritici svog društva više nego hrabro dižu glas protiv slavljenja ovog dana i ispunjavaju svoju čovečansku dužnost, kolika je tek onda naša dužnost da se osvrnemo unazad uz onoliku sliku nesreće svojih sunarodnika, ljudi, na traktorskim i auto prikolicama?!
Mučni događaj 5. avgusta 1995. – koji je proizveo 2.000 ubijenih i preko 200.000 proteranih, nije se desio sam od sebe. Nije to ni nekakvo izolovano ratno dešavanje, gde se ratna sreća nenadano baš tako, nezgodno okrenula. Taj događaj ima svoju genezu.
Foteljaši s kraja 80-ih preuzimanjem teme nacionalizma radi svog opstanka - odredili su dalji put u bespuće. Desio se nacionalizam u svim bivšim republikama sfrj, no, nama je ovde posebno bitan srpski slučaj, jer je on jedini gubitnički u ratno-strateškom i nacionalnom smislu. U Srbiji je, umesto kakve-takve uspostave građanskog društva, nastavljen diktat policijsko-vojno-partijskog aparata. Višestranačje je napravljeno kao krajnje moranje, da se udovolji globalnom trendu u vreme raspada ruskog socijalizma, dakle više kao marketinški trik pred zapadom, ali je faktički sve ostalo pod kontrolom iste ekonomske i političke oligarhije. Ta oligarhija sada više nije morala da se skriva iza marksističkih parola, a da u senci gomila stanove, vikendice, račune u inostranstvu ... Sada je mogla da nastavi da se bogati legalno, u društvu u kome se uvodi „privatno preduzetništvo“. Opozicione stranke su postojale u doziranom smislu, u meri koja ne ugrožava vladajuću strukturu, a kao dobar dokaz političkog pluralizma. Imitacija za imitacijom. Sve je podređeno tome da se osigura u socijalizmu stečeni kapital, ili da se on još više ukrupni, kroz otvaranje paralelnih firmi i kroz druge tehnike, uz pomoć partije i uigranog državnog aparata. Time se ukoračilo u 90-te. Sa jedne strane ekonomska grabež i sticanje moći, a zajedno s tim oštar nacionalizam kroz koji je lakše bilo prikriti ovu grabež, ali i satanizovati kao neprijatelja društva i izdajnika svakoga ko hoće istinske društvene promene. Takva, arhaična i autistična politička elita – formalno malo preoblikovana i suštinski sasvim prilagođena krajem 80-tih i početkom 90-tih – nije mogla ništa drugo, nego da svakim narednim danom uvećava nesporazum sa skoro svima ostalima u bivšoj sfrj. Bez sluha za vođenje fleksibilnije politike prilagođene datim uslovima, ignorišući jasne signale sa zapada, a i elementarnu logiku, da se od strane SAD i zapade Evrope neće dozvoliti nekakvo pravljenje velike ili poluvelike Srbije – kreće u avanturu, bez saveznika, gde se epilog već unapred znao. Da li je moguće da je neko napravio toliko krupan, tragičan previd? Mislim da odgovor nije baš jednostavan. Da taj deo ne ostane bez ikakvog određenja, a opet, da ovaj ionako podugačak deo teksta načičkan već puno puta rečenim stvarima ne bude još duži, recimo makar ovako: verovatna svest o bezizlaznosti budućih odluka uškopljena je ipak prevelikom unutarpolitičkom silom, odnosno težnjom ka održanju starog, za mnoštvo pojedinaca plodonosnog sistema. “Da onamo još malo rizikujemo, ali da ovde bar još koji dan ostanemo“. Tako je načinjen konačni izbor: krenulo se tragom onih propagandnih partizanskih ratnih pobedničkih epopeja. Društvo koje je odrastalo na tom manipulativnom epu lakše se prihvatilo „borbe za slobodu“, nego što je moglo da shvati i da se prihvati gorkih ali daleko manje razornih „pilula razuma“. Iracionalno je nadvladalo. Naravno, u tom iracionalnom sistemu sasvim je racionalno funkcionisala otimačina društvenih dobara; skoro svako je uzimao koliko je bio u mogućnosti! Ono iracionalno, „slobodarsko“, orilo se i na ulicama, gde se masovno klicalo protiv onih drugih. Nije to bila samo organizacija „odozgo“ – masa se rado prihvatala tog slatkog adrenalina, jer decenijama pre toga je uveravana u nepobedivost, pravdoljubivost... Društvo je sve manje sposobno da spozna moguća rešenja, a sve uigranije u lopovluku i mitomaniji. Svaki pokušaj promene suštine takvog sistema, svaki pokušaj urazumljenja rasturan je u samom začetku, satanizovanjem na RTS-u i raznim tehnikama „iznutrašnje kontrole“ opozicionih stranaka, kao i pravljenjem veštačkih opozicionih stranaka, koje bi se onda priključivale politici vladajuće partije. ... Ali, sve to ne bi bilo tako efikasno, da nije bilo onog kritičnog raspoloženja mase decenijama odgajane na mitovima o pobedi, na mržnji prema petoj koloni, ali i na nezvaničnom, latentnom nacionalizmu. Tako je, uprkos onome da „valjda niko razuman ne želi rat“, sve vodilo ratu. U toj priči najlakše je bilo pokrenuti one ljude sa područja gde u vazduhu još sve vrvi od masovnih i besprimernih ustaških bestijalnosti. Dakle, u celoj toj priči najlakše je bilo pokrenuiti same Krajišnike. Stvari su išle sve dalje i dalje. Ne dirajte nas – mi smo lud narod !!! – otprilike tako poručuje široj javnosti i posebno onoj drugoj strani tokom tih prvih dana Rašković u Krajini. Političari, narod, intelektualci, „tradicija pobednika“ – sve je na strani ulaska u novu slobodarsku epopeju. Propagandna, ratnohuškačka mašinerija ovdašnjih medija funkcionisala je sve vreme. Rat podrazumeva i ratne profitere, pa su tako, u to vreme, nastali skoro svi danas poznati tajkuni.
Oluja, i ne samo oluja, predstavlja posledicu te i takve ovdašnje politike. „Doček“ hiljada i hiljada izbeglica iz krajine u Beogradu 5. avgusta 1995. i neizveštavanje RTS-a o stravičnim razmerama ovog egzodusa samo su još jedno potkrepljenje prethodne priče o srbijanskoj politici u kojoj su dominirali licemerje i koristoljublje. Krajina je jedna od žrtava. Danas bi većina da se sve to zaboravi. I da onda isti nastave po istom.