Sinoc je emitovana poslednja epizoda iz ciklusa od 30 ugovorenih emisija iz serijala “24 minuta sa Zoranom Kesicem”. U materijalu sa snimanja, prilicno zloslutno, iako u veoma opstenoj atmosferi izrecena, zavucala je izjava domacina ovog jedinog ostrvceta slobode govora u medijima na nasim prostorima, da aneks ugovora o nastavku saradnje nije ponudjen,…a kada ce, ne zna se.
Nadam se da je po sredi neka trivijalnost, na primer, nije sekretarica otkucala sve sto treba na vreme, imala slavu, nije stigla,…ili, upravo su u toku dogovori pre zvanicnog susreta i potpisivanja, da se emisiji produzi minutaza, pa kad se odgovroni usaglase,… nestalo je mastila, ( cistacicin sin imao pismeni, pa), zagubljen je pecat…tako nesto.
Jer ne bi valjalo da se smelost i duhovitost, najekskluzivniji nacini izrazavanja kazni zbog svoje efektnosti- ukidanjem.
Zar nije vec ukinuto sve sto je moglo, a time misao ipak nije stala, samo je podvucena jasnija linija izmedju njih i nas,…nas, koji smo nebitni u toj velikoj igri moci, koji volim Kesica i znaci nam taj cetrdesetominutni procep na spustenoj roletni, u kome se reciklira nasa stvarnost bez farse i manipulacija, pa malo opusti tenzija,…oni vazni ionako ne dolaze tu, oni gledaju tesku rec, da bi mogli da usaglase stav i utvrde sta i kako treba da misle.
Podrska Kesicu!