Nedavno je na kablovskoj emitovan dokumentarno-fiktivni film „Hjuston, imamo problem", na vrlo interesantnu temu. Naime, radi se o tome da su tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka u svemirskoj trci učestvovala tri igrača - SAD, SSSR i Jugoslavija. Ipak, iako je priča po priznanju autora prilično netačna, interesantan je način na koji su, kako to obično biva, zajedno sa izmišljenim ubačeni i istiniti detalji. Kao i pitanje gde je stvarna granica između istine i fikcije.
Umešanost Jugoslavije u projekat najvećih mogućih razmera počela je mnogo ranije, 1929. godine. Naime, u to je vreme slovenački naučnik Herman Potočnik pisao knjigu o svemirskim putovanjima, punu revolucionarnih ideja na temu projektovanja raketa i tehnologije potrebne za boravak čoveka u svemiru. Nažalost, Herman je tokom pisanja knjige preminuo, dok su njegova istraživanja, zajedno sa nacrtima modela, volšebno nestala. Da bi 1947, nakon što je nova vlast ustoličena, iznenada osvanula u Udbi. Vrh države na čelu sa J. Brozom, shvativši bogatstvo ideja g. Potočnika kao i prednost koju bi mogli da imaju u odnosu na SSSR i SAD u svemirskoj trci, započinje 50-ih godina prošlog veka sopstveni svemirski program.
U dokumetarcu su prikazani i snimci nekih od rezultata ostvarenih u okviru programa: (i) veliki podzemni Objekat 505, zajedno sa obližnjom lansirnom rampom na granici između Hrvatske i BiH, u kome je konstruisana prva jugoslovenska raketa za put u svemir, i (ii) postrojenja u Puli koja su služila za obuku astronauta za rad u bestežinskom stanju. Istraživanja su kulminirala lansiranjem rakete Triglav I u stratosferu, sa živim prasetom. Ipak, raketa je nakon lansiranja pala u priobalje Italije, što se ispostavilo kao veliki problem. Rešili su ga, naravno, naši vešti pomorci, koji su prvi stigli do njenih ostataka i pokupili ih, zajedno sa prasetom koje je preživelo. I, tu je program stao, pošto su ekonomisti izračunali da bi dalje ulaganje u razvoj dovelo da bankrota države. Ipak, zaplet se dalje usložnjava.
Naime, za razliku od Jugoslavije koja je imala svemirsku tehnologiju ali ne i novac, tu su SAD sa gomilom novca ali i serijom neuspešnih pokušaja da išta pošalju u svemir. Naravno, kako već obično biva, pao je dogovor da za 2,5 milijarde dolara (današnjih 50) Jugoslavija svemirski program proda SAD. Što se, po priči, i dešava početkom 60-ih, neposredno pre lansiranja Gagarina u orbitu. Za primopredaju je iskorišćeno Titovo putovanje Galebom u Maroko, u čijoj se pratnji nalazio i teretnjak sa kompletnim svemirskom opremom i dokumentacijom.
I, srećnoj priči bi tu bio kraj. Što ova nažalost nije, pošto su Amerikanci uskoro otkrili da ništa od kupljenog ne radi. I počeli da traže da se tehnologija prepravi, ili da im se vrate pare. Tokom čuvene posete Broza Kenediju 1963. (neposredno pre atentata na Kenedija u Teksasu, ali i neuspešnog pokušaja atentata na Broza u Nju Jorku) dogovoreno je da Jugoslavija u tajnosti pošalje 26 inženjera kako bi pomogli Nasi u pokušaju da osposobi bar deo nečega za šta je dala svoj trogodišnji budžet. Doduše, jugoslovenski inženjeri nisu uspeli da poprave prodato, ali jesu naknadno u Nasi napravili značajne karijere.
Na kraju su sve do 1969, i uspešne misije Apolo 11 na Mesec, Amerikanci pokušavali da osposobe našu tehnologiju, nakon čega su od Jugoslavije digli ruke. Uloženih 2,5 milijardi pretvoreno je u dug, koji je vremenom narastao na 20 milijardi dolara. Kasnije je učinjen još jedan pokušaj da se uvozom automobilske tehnologije iz Jugoslavije pokrije bar deo američkih potraživanja, ali je i on, nažalost, bio neuspešan. Onda je Tito umro, a sa njim i zemlja.
Film naizgled deluje kao zezanje, ali dosta fino urađeno. Začinjeno komentarima Slavoja Žižeka na temu projektovanja istine u medijima, kao i o poreklu i ulozi teorija zavera. Ipak, da se vratim na početak teksta, i priču o tome kako se unutar fikcije neretko ubacuju i sporadični istiniti detaljli. Sad, koji bi sve elementi u ovom slučaju mogli da budu istiniti:
(i) Snimljeni podzemni vojni objekat, navodni centar svemirskih istraživanja broj 505, postoji, ali je po svoj prilici služio nekoj drugoj nameni.
(ii) Snimci rakete Triglav I i praseta, možda nešto i prikazuju, a možda i ne.
(iii) Jugoslavija jeste od SAD dobila tokom 50-ih i 60-ih ogromne količine novca, neki kažu, u protivrednosti današnjih 50-100 milijardi dolara. Sad, da li je to bila kompeznacija za naš svemirski program, ili se radilo o nepovratnoj pomoći, nekoj drugoj vrsti finansiranja ... ko će ga znati.
(iv) Krajem 60-ih godina dolazi do udaljavanja Jugoslavije od SAD, kao i do približavanja SSSR-u, što je predstavljalo, po svoj prilici, jedan od prvih eksera u njenom kovčegu. Sad, da li je to bila posledica nespremnosti Jugoslavije da ispuni svoje obaveze prema SAD po osnovu zajedničkog svemirskog programa, nemogućnosti da vrati novac koji je uzela, ili nečeg trećeg - više verovatno nije ni bitno.
(v) Tokom 70-ih i 80-ih SAD proglašavaju zvaničnu politiku po kojoj svojim državnim organima, bankama i firmama sugerišu da ne posluju sa SFRJ kao jedinstvenom celinom, već radije pojedinačno sa svakom od republika i pokrajina, iz ko zna kojih sve ne razloga (neki bi rekli, možda što je šest manjih država lakše kontrolisati nego jednu veliku). Sad, pitanje da li sve to možda ima veze i sa Triglavom I.
(vi) Na kraju, istina je i da je postojao pokušaj izvoza automobilske tehnologije iz Jugoslavije u SAD.
(vii) Naravno, autorima nije promakla prilika da se našale i na račun Slavoja Žižeka, rekavši da je jedan od najpoznatijih disidenata SFRJ ustvari bio operativac savezne službe bezbednosti. Što, ruku na srce i ne deluje kao nešto posebno teško za poverovati.
(viii) Takođe, i priča o 26 vrhunskih stručnjaka koji su tajno otišli u SAD, generalno je tačna. Mislim, radi se o, ukupno, sigurno više od 26 ljudi, čiji odlazak i nije bio nešto preterano tajanstven.
(ix) Da, postoji i priča po kojoj je državni vrh stvarno krajem 50-ih i početkom 60-ih izračunao da je projekat socijalističke federativne Jugoslavije na duže staze ekonomski neodrživ, slično načinu na koji je, po dokumentarcu, otprilike u isto vreme zaključeno i da projekat svemirske rakete Triglav I nema budućnost.
Sad, možda je sve i osmišljeno delom kao parodija, ali delom i kao metafora za određene stvari koje se i jesu, u neku ruku, stvarno dešavale vezano za SFRJ. Najviše, za činjenicu da je, kao i pomenuti svemirski program, Jugoslavija predstavljala veličanstvenu ideju koja, nažalost, izgleda ipak na kraju nije profunkcionisala. Iz kojih razloga, to je već neka treća priča, koju pitanje da li iko više uopšte i zna.
"Houston, we have a problem", IMDb: http://www.imdb.com/title/tt5518022/