PUN NASLOV JE: Ideološka konfuzija vodi ka irelevantnosti liberalne građanske mobilizacije
Intervju sa Ovidijem Gerasim-Prokom*
Ovidiu Gherasim-Proca je predavač na Univerzitetu Aleksandar Joan Kuza u Jašiju, Rumunija (Odsek za Političke nauke, Međunarodne odnose i Evropske studije)
1. Da li bi mogao da pojasniš tezu koju si objavio na Fejsbuku: da postoje dva slona u dnevnoj sobi kapitalističke nepravde: korupcija i antikorupcija?
18. janura, pre protesta, predsednik Rumunije se neočekivano pojavio na sastanku vlade, o kom se proneo glas prethodne večeri, da vlada ima jasnu nameru da na njemu, po hitnom postupku, tajno, donese dva dekreta: jedan koji se tiče pomilovanja počinioca određenih krivičnih radnji i drugi koji se odnosi na izmenu pojedinih članova Krivičnog zakonika. Tada je Klaus Iohannis upotrebio metaforu slona u sobi govoreći da je namera Socijaldemokratske partije da donese dva normativna akta sramna, jer čini ta dva dokumenta u isto vreme i sakrivena i očigledna svima. Činilo mi se da je metafora o dva slona veoma prikladna da opiše frustrirajući način na koji, u žarištu veoma žestokog partijskog sukoba, čitava debata izbegava bilo kakvo iskreno i lekovito suočavanje sa sveukupnim osećajem nepravde koji je od zime 2012. pokrenuo masovne proteste u Rumuniji.
Doba mera štednje je ovde ostavilo duboke rane. Sve veće nejednakosti, smanjenje zarada u javnom sektoru i narastajuće polarizacije u društvu bile su praćene velikom političkom krizom. Promene zakona bez ikakave debate ili javne rasprave, pod izgovorom hitne i neophodne reforme, pri tom sistematski usmeravanih ka smanjenju prava zaposlenih i uklanjanju bilo kakvih mehanizama zaštite od različitih oblika eksploatacije, bila je praćena stvaranjem pravog kulta pravde zasnovane na kažnjavanju. Politički front velikih partija bio je podeljen, često veštački, duž najprofitabilnijih populističkih linija, a bez odustajanja od opšte tendencije odricanja države od odgovornosti za svoje građane. Partije desnog centra isticale su populistički diskurs „borbe protiv korupcije" bezrezervno podržavajući rad Nacionalnog Direktorata za Antikorupciju (Direcția Națională Anticorupție, DNA), koji je vremenom stekao izuzetnu moć, intervenišući u ključnim trenucima političke borbe, sprovodeći istrage i javne kampanje. Iz prespektive diciplinarnih institucija, izvor svih zala u društvu je korupcija. Korupciju treba suzbiti svim sredstvima i po svaku cenu. Ipak, početna visoka moralna pozicija koju je zauzimala „borba protiv korupcije" postepeno je slabila nakon javnog dovođenja u pitanje pojedinih kontroverznih sudskih odluka i radnji; propisa koji tužiocima (za antikorupciju) daju posebna ovlašćenja; optužbi Ustavnog suda i protesta sudija koji su se ticali vanpravne saradadnje između (kabineta) Javnog tužioca i Službe rumunske državne bezbednosti. Sa druge strane, Socijaldemokratska partija (PSD), partija koju su intervencije DNA najviše pogodile, nameravala je da stekne političku podršku jednom dvosmislenom politikom fiskalne relaksacije i postepenog povećavanja socijalnih davanja, udruženih sa pokušajem da se pridobije podrška pravoslavne crkve - koja je izrazito popularna organizacija jer je religija postala najpristupačniji oblik psihoterapije za vreme finansijske krize. Međutim, oni gotovo da ništa nisu uradili da izmene Zakon o radu, da smanje velike društvene nejednakosti, da omoguće više sigurnosti radnicima ili da održe celovite socijalne politike.
Svakodnevni osećaj nepravde je rastao uprkos borbi glavnih političkih partija na pijaci surogata za krivičnu i socijalnu pravdu. Razlog ovome leži u postojanju istog motiva koji određuje svaku veću političku opciju: podređivanje javnog interesa privatnom, nejednakost, korupcija, preferencijalni tretman kapitala u odnosu na rad, eksproprijacija zajedničkih dobara. Imamo dva slona u dnevnoj sobi kapitalističke nepravde: korupciju i antikorupcijske politike. Obe nepravde proizašle su iz nelegitimnih ili nelegalnih odnosa između investitora i države, i onih stvorenih turbulentnom, arbitrarnom i površnom prirodom „borbe protiv korupcije", i obe su manifestacije istog sistema ekonomske nejednakosti, neprijateljskog prema javnim servisima. Korupcija je sveprisutna ali antikorupcijske mere ne menjaju baš ništa. One ostavljaju utisak nedovoljnosti i selektivnosti. Jednakost pred zakonom koju zahtevaju pristalice antikorupcionih politika, misleći pri tom na krivičnu pravdu, nikako ne smanjuje nejednakosti u društvu. Ove činjenice su značajne i izazivaju ogorčenje. Ali kao da niko nema hrabrosti da ova pitanja unese u prostor zvanične diskusije, možda na sednici vlade, i stavi ih u njihov relevantni kontekst: nepravednost društvenog sistema zasnovanog na privilegijama dobijenih na osnovu posedovanja kapitala.
Slika 1 - Zgrada u pozadini je najpoznatija građevina u Jašiju, gradu na severoistoku Rumunije. Potpis „JAŠI JE UJEDINJEN - ODOLEVAMO" je dat u prepoznatljivom fontu sa logoa kompanije Walt Disney, kao znak kulturnog afiniteta protestanata.
2. Kratka analiza u ovom članku u Gardijanu (https://www.theguardian.com/world/2017/jan/10/romanias-corruption-fight-is-a-smokescreen-to-weaken-its-democracy) ukazuje na to da antikorupcijska borba vođena od strane tajne službe (potpomognuta i podržavana od strane međunarodne političke zajednice, većinom EU organa), ugrožava demokratiju samu po sebi. Bez ulaženja u pitanje šta je „demokratija" u jednoj ovakvoj analizi, možeš li da objasniš kontradikciju između jasne većine PSD-a dobijene na poslednjim izborima i masovnosti aktuelnih uličnih protesta?
Više je faktora koji su doprineli jasnoj izbornoj pobedi PSD-a. Njihov predloženi program bio je zasnovan na ekonomskim pitanjima, jasno orijentisan protiv budžetske discipline na koju je neprekidno opominjala tehnokratska vlada (koja je uglavnom bila sačinjena od EU zvaničnika, menadžera iz privatnog sektora i NVO lidera). Nacionalna liberalna partija (PNL) i novoformirana građanska partija Unija za spas Rumunije (USR) fokusirale su čitav svoj program na optužbama protiv Socijaldemokratske partije o navodnoj korupciji i na bezuslovnoj podršci tadašnjem premijeru Dacian Cioloș-u, koji sebe opisuje kao apolitičnog tehnokratu i kao pristalicu obe ove partije. Nedostatak jasnih programskih predloga, kao i osećaj da su izbori ništa više do plebiscit za održanje statusa kvo, demobilisali su delove glasača iz srednje klase koji obično učestvuju na velikim protestima. Isti efekat je, verovatno, stvoren narastanjem ozbiljnih sumnji u vezi antikorupcijskog idealizma (na primer, zataškavanje skandala o plagijatu koji je u ozbiljnoj meri narušio kredibilitet glavnog tužioca DNA). Unutar društvenih grupa mobilisanih liberalno-građanskom posvećenošću i antikomunističkim diskursom, počela je da izbija na površinu netrpeljivost prema tradicionalno marginalizovanim glasačima iz nižih klasa. PSD je često opisivan, u kontekstu izbora, kao partija koju podržavaju neobrazovani, siromašni ljudi iz ruralnih krajeva, napadnuti porocima, nesposobni da se adekvatno informišu i glasaju. Uprkos izraženijoj okrenutosti ka interesima srednje klase i urbanom mladom biračkom telu, PSD nije bio u stanju da ispuni očekivanja ovih društvenih kategorija na uverljiv način, ostajući radije staromodna parti de masse koja prolazi kroz veoma dugu identitetsku krizu (hijerarhijska, kruta, paternalistička i ne baš dobro prilagođena on-line političkoj komunikaciji)
Slika 2 - Crtež koji je umetnik Lurentiu Richie objavio na svojoj fb stranici. Naslov je MLADI BANKAR U PROTESTU a na crtežu je funkcioner Rajfajzen banke koji se pridružio demonstrantima. On nosi parolu: „POVEĆAJTE KAMATE DUŽNICIMA". Crtež je aluzija i na mogućnost koju Rajfajzen banka daje klijentima u Rumuniji, da na svojoj kreditnoj kartici odštampaju sliku po svom izboru.
3. Šta se dogodilo nakon izbora?
Post izborni period započeo je sa dosta buke i sa neočekivanim odbijanjem predsednika da za premijerku imenuje Sevil Shhaideh (time bi postala prva žena i prva muslimanka na mestu predsednice vlade). Zatim, odluka predsednika da predsedava sednici vlade, prvi put za vreme svog mandata, viđena je kao izuzetna politička pobeda nakon velikog poraza njegove parije (PNL). Od kako je imenovana vlada Grindeanua, Nacionalna liberalna partija je insistirala na tome da PSD mora da obrazloži svoju poziciju u vezi sa ovim pitanjima, stalno, pri tom, optužujući vladinu partiju kako namerava da pomiluje sve političare prethodno osuđene za korupciju ili kako želi da proglasi amnestiju za prekršaje u vezi sa korupcijom.
Nakon što su protesti započeli, predsednik se nije ustručavao da siđe među protestante i izrazi svoju ozlojeđenost. Važan faktor je bio i (tradicionalno veliki) mobilizacioni potencijal USR aktivista (sada deo opozicije). Dakle, oživljena su svrstavanja preteća po PSD, stvoren je efekat personalizovane moći, mesijansko-iskupljujuća klima i emocijama nabijeni kontekst koji su nedostajali u izborne kampanje, ali koji su Klaus Iohannisu zagarantovali neočekivanu pobedu 2014. Prezrivi stav ministra pravde, koji je bezobzirno insistirao na nastavku javnih konsultacija i usvajanju normativnih akata uprkos protestima, atmosfera sumnjičenja i tajnih dogovaranja su razbesneli čak i neke od glasača PSD-a.
Slika 3 - Tokom demonstracija, reč „LINISTE" (što znači mir ili tišina) je projektovana laserom, da bi demonstranti zaćutali, što je bio deo dramaturgije protesta. Međutim, komentar na fb statusu glupe mladih arhitekata je: „Arhitektura za našu tišinu" (preneseno značenje bi bilo - Arhitektura za naše ćutanje). Komentar i kraći propratni tekst koji počinje sa: „Evo kako da isteramo đavola/fantoma naše epohe..." sugerišu da je stambena politika socijalističke Rumunije bila sredstvo ućutkivanja naroda. U pitanju je i referenca na parolu nekadašnjeg (socijalističkog) predsednika Jona Ilijeskua na izborima: „Predsednik za naš mir"
4. Sve ovo zvuči kao veoma jasan razlog za protest, ali i kao previše konfuzno rezonovanje u vezi sa njegovom političkom i ideološkom pozadinom i ciljevima. Da li si za vreme svog istraživanja za kurs "Granice, barijere i protestna kultura - nove politike društvenih pokreta u centralnoj i istočnoj Evropi " uočio takve opšte karakteristike protesta?
Uopšteno gledano, veliki protesti imaju tendenciju da se usredsrede na čitav spektar nezadovoljstava koja ne mogu jasno da se artikulišu. Ipak, njihova interpretacija i proizvedeni efekti zavise od analize konteksta, od partijskih uloga, simbola, ideoloških pretpostavki, diskursa i trendova u medijskoj komunikaciji. Upravo to je razlog zbog kojeg me ovi aspekti zanimaju više nego sami mehanizmi mobilizacije; moje naročito zanimanje je posmatranje protestne kulture, reprezentacije protesta i društvenih transformacija koje ih prate. Nešto veoma zanimljivo se događa u Rumuniji u u ovoj skorašnjoj sekvenci velikih protestnih pokreta. Od protesta protiv mera štednje (2011-2012) i onih protiv kontroverznih projekata vezanih za eksploataciju rudnog bogatstva iz 2013, može se uočiti postepeno pomeranje ka sve nejasnijim ideološkim motivacijama, koje, uopšteno gledano, naginju ka desničarskom diskursu. Na primer, 2013, prisustvo nacionalističkih grupa bilo je mnogo uočljivije. Od tada su rumunske zastave, nacionalistička i antikomunistička obeležja, postali uobičajeni za velike manifestacije. Kapitalizovanje protesta je takođe postalo jednostavno i lako, bilo direktno ili indirektno, u partijskoj utrci velikih političkih stranaka, koje su u svojoj strukturi oligarhijske, a u svom karakteru oportunističke. Na primer, pobeda Socijaldemokratske partije u 2016. može se, takođe, interpretirati kao reakcija protiv načina na koji je predsednik Iohannis kapitalizovao proteste iz 2015, koji su mu omogućili da uspostavi desničarsku vladu, a bez da je, unutar društva, osigurao potreban legitimitet. Istovremeno, antikorupcijski diskurs počeo je da poprima sve elemente autoritarizma, u kontekstu u kom građanski pokreti postaju sve više i više ideološki neosvešćeni, što nije nimalo obećavajući razvoj događaja. Teorije zavere i govor mržnje sve više prevladavaju u odnosu na civilno promišljanje, dok se socijalna pitanja konstantno uprošćavaju putem upiranja prstom u krivce ili kroz stigmatizaciju socijalno ugroženih grupa.
U stvari, mislim da su ovogodišnji protesti vrlo slični onima iz 2015, koji se bili izuzetno snažna emotivna reakcija nakon jednog incidenta. U bukureštanskom noćnom klubu dogodio se požar sa veoma tragičnim posledicama jer klub nije imao odgovarajuće mere bezbednosti i protivpožarne zaštite. Veliki broj ljudi se spontano okupio na ulicama u znak žalosti, međutim, izražavanje žalosti se pretvorilo u antikorupcijski protest. Socijaldemokratski premijer je podneo ostavku i predsednik je imenovao novog. Najzastupljeniji slogan tada je bio „Korupcija ubija", a pojavio se i značajan broj teorija zavere, u vezi načina na koji su, navodno, javne hitne službe blokirale pristup privatnim ambulantnim kolima koje su mogle da spasu žrtve. Svakako, korupciju je moguće uvek prizvati kako bi se sve objasnilo, jer je sveprisutna, ali strukturno fundamentalno pitanje ovde je smanjenje administrativnog aparata i neoliberalne reforme koje su nametnule sve labavija pravila sa ciljem da olakšaju bavljenje biznisom. Samo je nezavisna levica, neznatna manjina, pokušavala da javno iznese i govori o ovom značajnom pitanju koje živote mnogih konstantno izlaže opasnosti. Bez mnogo uspeha. Pravila o bezbednosti kao i mnogo strožije kontrole prvobitno nametnute od strane vlade u ostavci bile su kritikovane, a nova tehnokratska vlada je, po hitnom postupku, produžila rokove za dobijanje neophodnih dozvola.
Ovaj put, glavna tema je bilo kolektivno pomilovanje i revizija Krivičnog zakonika. Neke od predloženih mera išle bi u korist članova vladajuće koalicije što bi u tom slučaju značilo kako bi morali da izmene neke od članova Krivičnog zakona koji su prethodno bili kritikovani od strane Ustavnog suda i koji, zbog svoje konceptualne rastegljivosti, Nacionalnom direktoratu za antikorupciju (DNA) daju izuzetno veliku moć. Na primer, mogućnost da pokrenu istražni postupak u vezi sa donošenjem državnih zakona i uredaba vlade. Čitava debata se vodila oko bezuslovne podrške date tužiocima i oko vladine odluke da ove zakonske akte modifikuje. Političke stranke su promenile svoje pozicije u strateškom smislu. Predsednik je zahtevao održavanje referenduma u vezi sa nastavkom borbe protiv korupcije (za koji je jedini mogući odgovor da, naravno), sugerišući da Socijademokratska partija traži način da tu borbu prekine, dok je lider PSD-a tražio istovremeno održavanje referenduma koji bi se ticao izmene ustavne definicije pojma porodice (koji bi mu doneo značajnu podršku u narodu, ali bi onda u isto vreme u prvi plan bio stavljen homofobični religiozni autoritarizam, odmah pored antikorupcijskog kaznenog autoritarizma). Strukturna pitanja koja se tiču prenatrpanih zatvora i osnovne humanosti krivičnog zakona, koja su podstakla proteste zatvorenika prošle godine, ostala su u senci, kao što je bio i slučaj sa debatom vođenom u vezi sa sposobnošću antikorupcionih tužilaca da oblikuju legislativnu agendu. Ili činjenicom da je veliki broj članova Krivičnog zakonika bio proglašen delimično neustavnim. Tužioci su pokrenuli krivičnu istragu o dekretu donetom po hitnom postupku iako nemaju ustavno pravo da se mešaju u pitanje neophodnosti ili sadržaja zakonskih akata. Protestom je preovladavalo besno traženje kazne dok su umereni glasovi bili prigušeni.
Slika 4 - Čuvena probušena rumunska zastava, koja je obeležila demonstracije koje su dovele do svrgavanju Čaušeskua 1989. godine, modifikovana je tako da je rupa premeštena na crveno polje.
5. Pretpostavimo da su poruke koje se odnose na pomenuti „kazneni bes" bile s dobrim razlogom redukovane, pojednostavljene i usredsređene. Protestanti pokazuju raznolike poruke, od kojih neke sadrže sofisticirane optužbe na račun režima: da predstavljaju nasleđe „komunizma", korumpirani sami po sebi, popularni i na vlasti zahvaljujući podršci manje pismenih i obrazovanih ljudi itd. Da li možemo da govorimo o inherentnoj socio-ekonomskoj strukturi dominantnih „simbola, ideoloških pretpostavki, diskursa i trendova u medijskoj komunikaciji" u upotrebi?
Najjači utisak je da se različita nezadovoljstva u društvu mogu sve lakše i lakše manipulisati od strane dominantnih političkih aktera, kroz proces autoritarnog odlučivanja u kojima političke grupe povećavaju svoju moć i svoju sposobnost da međusobno ratuju, dok legitimni interesi, vrlo slabo predstavljeni, imaju sve manje načina za iskazivanje. Obe strane tvrde da predstavljaju „naciju" ali nijedna ne predstavlja društvo. Što se toga tiče, a u vezi mogućnosti da protesti mogu sada dovesti do stvarne demokratije, situacija je u najmanju ruku obeshrabrujuća.
U vezi retorike dve najveće suprotstavljene strane, najjači utisak je da su obe utemeljene u istoj paradigmi post-istinitosti (post-truth), koja se često priziva prilikom objašnjavanja Trampove pobede. Emocije su odlučujuće. Kao i energija poruka pristalica koje se prostiru na internetu, radi konsolidacije ubeđenja zajednice, ali van bilo kakvog odnosa prema činjeničnoj stvarnosti, koja postepeno postaje nebitna. Post-istinitost proizvodi jedan izvrnuti diskurs „anti-sistema" u kom se medijski simboli kapitalističkog uspeha grabe za popularnost, što je jedan od najefikasnijih načina zamagljivanja pozadine klasne dominacije. Štaviše, omogućava nam da posmatramo klasni karakter produkcije simbola i slika. Sa ove tačke možemo ići dalje ka većim pitanjima, toliko retko postavjjanim ovih dana i u ovo vreme.
Za neke ljude je veoma teško da razumeju kako je moguće da su oni sa srednjoklasnim obrazovanjem tako samouvereni i sigurni u svoju poziciju čak i kada šire sofisiticirane teorije zavere koje izvrću konkretne dokaze ili progresivne interpretacije, stvarajući upravo onu konfuziju koju podrazumevaju u slučaju ugroženih društvenih grupa. Verujem da je odgovor upravo u centralnoj ulozi srednje klase kada se radi o proizvodnji dominantnih stanovišta. Ove teorije zavera se produkuju u istim onim srednjeklasnim kreativnim krugovima koji proizvode informacije. Konkretno, sve parlamentarne partije (ali takođe i Ustavni sud i Nacionalni direktorat za antikorupciju ili različite novinske institucije) predstavljaju, pre svega, interese i životni stil pivilegovanih grupa, a politički konflikt predstavlja borbu oko toga ko će tačno preuzeti zadatak da ih predstavlja, koristeći pri tom, sve moći države. Zapravo, čitav taj simbolizam oslikava tenziju unutar malograđanskog imaginarijuma.
Na primer, kada jedna strana prizove teoriju zavere kako bi ukazala na izvore finansiranja neke suprotstavljene nevladine organizacije, neprestano ponavljajući teze malograđanskog anti-monopolizma i „anti-kolonijalizma" iz međuratnog perioda, ona dodaje i činjenicu da je lokalna sitna buržoazija ugrožena od strane velikih koorporacija. Stoga oni takođe prevode konflikt, između malih i velikih vlasnika kapitala, koristeći emocionalne termine nacionalizma, glasačima iz socijalno ugroženih grupa (penzioneri, slabo plaćeni radnici i drugi „gubitnici" post-komunističke tranzicije). Oni takođe ukazuju na zloupotrebu antikorupcijskih institucija protiv lokalnih preduzetnika, koji bivaju kažnjeni, dok velike koorporacije umešane u korupcijske afere nemaju isti tretman. Zapravo, oni zahtevaju pravednije odnose unutar mehanizama neregulisanog tržišta, a gde se, da ne zaboravimo, država neprestano upliće, najčešće u korist vlasnika kapitala. Sa druge strane, desničarski populisti i građanski aktivisti koji zahtevaju liberalnu respektabilnost legitimišu sebe kroz samu srednjoklasnu urbanu kulturu, ističući činjenicu da su oni jedina pokretačka snaga društvenih promena, da čitava zemlja zavisi od njih, da su oni jedini koji mogu da je spasu i da oni predstavljaju „prave vrednosti" nacije. Nacionalistički diskurs prisutan je i u ovom slučaju, naročito posredstvom intervencija emigracije, koja održava jake afektivne i političke veze sa svojom zemljom.
Slika 5 - "Crvena kuga" - česta parola na građanskim demonstracijama (potiče sa krajnje, često i profašističke desnice)
6. Kada je reč o lingvističkim i propagandnim nivoima, čini se da postoji (ne sasvim stilski) konflikt koji nekako podseća na pozadinsku klasnu strukturu sadašnjih i prethodnih konflikata. PSD koristi grub čak i brutalan jezik moći, optužujući protestante da ih podržavaju strani interesi i agencije. Protestanti imaju, više ili manje očiglednu, podršku privatnog biznisa i finansijskog sektora, ali u suštini, govore i kroz usta predsednika i više nego par visokih evropskih zvaničnika i instanci.
Zakasneli antikomunizam (lišen svog objekta) ima funkciju diskurzivnog aparata koji postepeno briše sećanje na egalitarne etape socijalnog i ekonomskog razvoja kroz koje su prolazile prethodne generacije za vreme socijalističke prošlosti. Donekle, ovde se radi o međugeneracijskoj podeli, ali ne samo duž demografskih linija. To je više praznina u društvenom sećanju. PSD je još uvek povezan (u izbornom smislu) sa društvenim kategorijama koje još uvek imaju ovo sećanje, sa ljudima koji su najčešće stigmatizovani kao necivilizovani ili nesposobni za izbor. Ovo je razlog zbog kojeg su na bizaran način, od strane svojih rivala, identifikovani kao komunistička partija, iako je PSD ništa više do oligarhijska partija levog centra kao i mnoge druge i najverovatnije je pozicionirana bliže desno nego li mnoge druge slične partije u Evropi. Pored toga, čitav ton je ponekad veoma neprikladan. Protestanti su ove godine često uzvikivali „PSD, crvena kuga", slogan koji više liči na one sa krajnje desnice.
(Parole su: "SPASITE BURŽOAZIJU", „ŠEF DRŽAVE JE SA NAMA", „PSD - CRVENA KUGA", „ODUZMITE PRAVO GLASA SIROMAŠNIMA")
7. Čini se da opisana ideološka konfuzija na neki način odgovara svim stranama parlamentarne politike. Ali takođe, izgleda kao da smo skloni zaboravljanju činjenice da je politička konfuzija često konceptualizovana, proizvedena i negovana. Pored toga, potrebni su joj pouzdani alati stvaranja, razvoja i distribucije. Da li možda možemo da prepoznamo ili čak dekonstruišemo poreklo ovakvog tipa konfuzije koja postepeno (i polako) preovladava u mnogim zemljama današnjeg - navodno racionalnog i demokratskog - kapitalističkog sveta? Ili njeno specifično poreklo u istočnoevropskom domenu?
Razumevanje neke postojeće situacije uvek zavisi od konkretnih političkih i društvenih okolnosti. Ali ideološka konfuzija je po svemu sudeći globalni trend koji proizvodi jasne aktuelne političke rezultate. Nova digitalna ekonomija pažnje i ponašanja je samo oruđe većih istorijskih trendova u kojima možemo naći objašnjenje za krizu liberalnih demokratija i globalni okret od liberalizma. Takođe bi trebali da prepoznamo činioce novih transformacija do kojih su doveli veliki protestni pokreti 2011. godine. Pobeda Donalda Trampa (Donald Tramp je takođe samoproklamovani borac protiv korupcije) ističe uspeh pokreta Čajanka (Tea Party) i neuspeh pokreta Okupiraj Vol Strit. Arapsko proleće je završeno bez bitnih pozitivnih posledica. Ista stvar može se reći za Euromajdan, koji je u suštini ojačao autoritarne političke stavove u Ukrajini i u Rusiji. U Republici Moldaviji, protesti 2016. godine koji su doneli optužbe protiv oligarhijske korupcije i masovne bankarske prevare pretvorili su se u poslaničku debatu bez kredibilnosti što je sve vodilo pobedi kandidata koji ima neprijateljske poglede na Evropsku Uniju. Neuspesi referenduma u Evropskoj uniji i generalizacija anti-imigrantskog diskursa podudaraju se sa nizom pobeda evropskih narodnjačkih partija i tendencijama autoritarnih vladajućih partija u Mađarskoj i Poljskoj. Prošlogodišnje velike demonstracije u Francuskoj nisu povećale šansu za pojavu političkog zaokreta koji bi mogao da bude u skladu sa očekivanjima. Uz to, krajnje desničarski pokreti su sve rašireniji i sposobni su da održe manifestacije kao one koje su održane u Drezdenu 2015. gde je učestvovalo oko 18.000 ljudi. Prošle godine, Austrija je jedva izbegla izbor predsednika koji zastupa radikalne desne ideje. Siriza nije uspela u utvrđivanju promene ekonomske filozofije kojoj su se mnogi nadali nakon velikih protesta u Grčkoj. Nacionalističko'tehnokratski trendovi su jako istaknuti u Indijai (Modi) i Japanu (Abe). Na istoj pozadini utešujućeg simulakruma, politike straha i optuživanja stabilizovale su se u Izraelu (Netanjahu) i na Filipinima (Duerte). Svuda se uspostavljaju nove granice i podižu barijere, dok socijalne razlike ne nestaju, naprotiv, one se produbljuju. Svaki put vanredno stanje postaje osnova legalnih odluka i legitimiteta, što ne samo da pokazuje duboku krizu liberalnih demokratija, već i potpunu nesposobnost buržoaske javne sfere (Habermas) da se obnovi ili da ispuni svoju savetodavnu ulogu.
Poput neregulisanih tržišta koja nakon velikih finansijskih šokova ne vrše samoregulaciju i ne regenerišu sama sebe, možemo primetiti da su moći samoregulacije i samoregenreacije buržoaske javne sfere (Habermas) sve iluzornije. Mobilizacija radi protesta ne menja plitkoumnost monopola u odlučivanju velikih političkih aktera, kako u domaćoj tako i u međunarodnoj politici. Ista stvar kao da se dešava i u Rumuniji gde su tužioci za antikorupciju optuženi za partijsku pristrasnost, socijalne razlike se produbljuju a zaraćene strane obezbeđuju podršku ili činom glasanja ili onlajn mobilizacijom. Setih se sada političke situacije u Brazilu od prošle godine, rumunski slučaj joj je veoma sličan.
8. Svuda je sve više sličnih situacija, izgleda gotovo kao globalni trend, gde frakcije urbane srednje klase i sitne buržoazije (koji, za sada, sebe vide bilo kao realistične ili iluzorne „dobitnike globalne tranzicije"), insistiraju na vrednostima i moralnoj čistoti sistema? Ali za lokalne i globalne „gubitnike tranzicije" protesti kao da predstavljaju i potraživanje dela plena?
Protestovanje unutar granica „tvog" a samom sebi protivrečnog sistema vrednosti, može dovesti do tenzija između nadanja i rezultata. Sa druge strane, ideološka konfuzija je jedan od glavnih uzroka relativne beznačajnosti mobilizacije liberalnog građanstva. Sa istorijske tačke gledišta, uzimajući u obzir iskustvo Istočne Evrope, globalni neoliberalni konsenzus i politička identitetska kriza levice u poslednjih 30 godina izgledaju kao vremenski most između dva momenta potpune iskorišćenosti hladnoratovskog ideološkog oružja - sa jedinom razlikom, da jedan od dva suparnika nedostaje, naime sovjetski komunizam. Druga važna razlika bi bila, neuporedivo jednostavnija proizvodnja simulakruma u doba „virtuelne stvarnosti". Imaginarijum društvenog progresa sveden je na neoliberalnu utopiju u kojoj neposredna stvarnost sve više i više podseća na nesavršenu distopiju koja se beskonačno širi.
Nakon 1989, započeo je sveobuhvatan proces zaboravljanja, negirajući realnosti socijalističkih režima u Istočnoj Evropi. U odsustvu rasvetljavanja našeg odnosa sa tom prošlošću, koja je sistemski predstavljena jednostrano, u pojednostavljenom i samo-degradirajućem maniru, ne može se pronaći odgovor na trenutne izazove. Sve može da se poveže veštačkom vezom sa maglovitom prošlošću, dok se ništa ne može povezati sa budućnošću. Onemogućena je svaka veća politička debata, ili bar zamisliva budućnost kojoj bi svako mogao da se nada na osnovu vrlina načela političke jednakosti - temelja svakog demokratskog društva.
Ovih dana, jedan vrlo uticajan rumunski novinar, Kristijan Tudor Popesku, napisao je da se u protestima 2017. ogledaju oni iz 1989. (pod naslovom „Drugi pad Čaušeskua"). Naravno, pristup je smešno hiperboličan i promašen. Ali ukazuje na nesposobnost koju sam pominjao u vezi buržoaske javne sfere. Pre nekoliko dana, drugi uticajni istraživački novinar pisao je o „činjenici" da je u blizini mesta gde su se protesti održavali, kod Nacionalnog geološkog muzeja, otkrio radioaktivnost 100 puta veću od one koja je zabeležena u Černobilu. Članak je ukazivao na probleme se konkretnim merama rukovanja opasnim materijama. Naravno, niko nije verovao ovako velikim preterivanjima. Autor je pogrešno interpretirao službene izveštaje. Usledila su izvinjenja. Ali šta sa člankom o drugom padu Čaušeskua? Imamo li sposobnost da vidimo širu sliku? Možemo li u realnim uslovima misliti o izuzetnim izazovima vremena u kome živimo, bez spektakularnog fantaziranja o prošlosti koju više čak nismo u stanju ni tačno da objasnimo?
* objavljen na engleskom jeziku na sajtu Lefteast a u skraćenoj verziji na srpskom jeziku na sajtu Mašina.