Čak i ja, koji se shodno stavu o našem estradno-kulturnom trendu baš ničem dobrom ne nadam kad je reč o prikazivanju songova koji se kandiduju za nastup na Euroviziji, bejah zatečen. Bejah zatečen uprkos tome što imam vakcinu: poslednjih godina to ne gledam da bih uživao u muzici (koje nema), već kao slučaj koji valja razmotriti. Naravno da estrada nije opera, i to se od nje uopšte i ne očekuje. No, estradi baš i nije mesto na Beoviziji, koja, naposletku, šalje nekoga ko će biti naš reprezent tamo negde. Dakle, ipak je na Beoviziji potrebna neka nijansa prilagođavanja, odlepljivanja od neestetske rutine. Međutim, ne samo da se to "odlepljivanje" nije desilo, nego je stvar otišla na suprotnu stranu – tako da ovo na Beoviziji više nije čak ni estrada. Jer i estrada, takva kakva je, napinje se da bar na nešto liči, da ne ide do totalnog dna. Ovo sada je sprat niže od estrade. Stvarno je teško bilo za gledati.
Sadržina koja nam je ponuđena na poslednjoj Beoviziji nije čak ni na nivou koji uglavnom viđamo poslednjih godina i za koji kažemo da spada u scenski neukus. Ovo dobrim delom spada u nivo klaberki, u nivo zabavljačica koje igraju uvijajući se oko šipke, ili u nivo „umetnica“ koje pevanje samo nemušto odmuču, a sav prioritet ostave na svom izgledu, na izazovnosti, i na najnižem stupnju erotizacije „nastupa“ ... Odakle to? Pa, sva beda rijalitija prelila se u Beoviziju. Uz par izuzetaka, koji nemaju tako eksplicitan „vizuelni izbor“, ali su u onom čisto muzičkom smislu takođe potpuni promašaj i ti songovi ni po čemu neće biti pamćeni već za par meseci. Uvijanje zadnjicom, stenjanje koje valjda treba da bude pevanje, nakaradna odežda uglavnom pripijena uz telo, šljašteće boje, ali i šljašteća bezličnost i čežnja za izbijanjem na naslovne strane – neodoljivo vuku na pomisao da je, zaista, jedan broj učesnika parova na dan-dva pobegao odonud i istrčao na scenu Beovizije. Da se cela stvar sasvim kompletira, pred svaki nastup učesnika su išle njihove ranije snimljene izjave, koje se svode na ono – ja naj, ja naj, naporno smo radili, rekli su mi da sam naj, ja naj ... Potpuno se u sve to uklapa i neuspešan pokušaj medijatorstva i zabavljaštva od strane voditeljke Slagalice.
Cela ta opskurna slika izaziva utisak poraženosti. Ali, bez sumnje, priča najpre mora da se završi zaključkom kako je ta audio-vizuelna orgija posledica nekih baš dubokih uzroka, koji sežu u vrednosni sistem, i u limfu kolektivne egzistencije.
Jedini koliko-toliko utešan argument je da se, bilo ko da pobedi i ode na euro-takmičenje, svakako neće obrukati, jer ni Eurosong, u celini, ne odskače mnogo. Čak su veće šanse da se neka odavde poslata glupost onima onamo svidi, kao autentično otkačenjaštvo.
(Da ne zaboravim da naglasim - ono jedno malo početno slovo u naslovu svesno sam napisao kao malo slovo)