Otpad
Ne bih sad o ljudskom otpadu ma kako vi to shvatili. Ne bih ni o civilizacijskom otpadu jer ni to nije podložno definiciji. Pričam o stvarima koje smo upotrebili i više nam ne trebaju.
Razmišljam o tome – Šta je zapravo otpad?
Ljudska vrsta pokušava da koristi materijale koji traju duže vremena. U početku su to bile životinjske kosti. Jelenski rogovi, slonovske kljove.
Bakarne sekire i mačevi imale su svoju ulogu u istoriji dok nisu pronašli bronzu koja je tvrđa i delotvornija u ubijanju neprijatelja. Bronzano oružje odavno je istrulelo ali se pojavilo gvožđe.
Gvozdeni mačevi , sekire i alatke mogu u zemlji da traju jako dugo. Da ne pričam o staklenij ambalaži koju zamenjuje plastika.
Kad smo kod otpada; Arheolozi su pre nekog vremena naišli na mesto prepuno grnčarije u fragmentima i pokušali su da shvate ko je tu živeo ali nije išlo. Na kraju su zaključili da je to bilo gradsko đubrište starog Jerusajima. Delovi keramičkih posuda nisu se raspali ni posle 2000 godina.
Nekad mi bude žao što je zelena lepotica reka Drina zatrpana plastičnim flašama.
Otpad je očigledno vernii pratilac ljudske vrste.
Hoću da kažem da 200 godina koliko je potrabno da se plastika raspadne nije mnogo u odnosu na razlaganje stakla ili keramike ali životinjski svet koju živi paralelno sa nama trpi posledice našeg neodgovornog ponašanja.
To što naše smeće šaljemo na deponije ravno je sklanjanu istog ispod tepiha .
Mi smo obavili svoju dužnost ,ali da li je baš tako?
Vreme poluraspada uranijuma 235 iznosi nekoliko hiljada godina. Pogubniji je za ljudsku vrstu nego sve najlon kese ovog sveta.
Setite se samo radioakrivnog oblaka iz Černibilja. Uranijumske municije ispaljene na Srbiju 1999 god. Italijanskih vojnika koji su umrli od kancera.
Civilizacija uzima svoj danak.