Hodali smo delom Vracara gde se ne hoda tako cesto. Posmatrali kroz kapije ona divna stara beogradska dvorista. Smejali se se nad novim zgradama cudovisnog stila i pitali se ko li tu zivi.
Povuces me za kosu pa te jurim niz ulicu, pa ja tebe kao udarim, pa me zaboli saka na sekund. A kazes da je sramota ljubiti se na ulici.
Onda mi pokazes jedno drvo ispod koga nema nikog bas.
To drvo je nase skloniste.
Poljupci.
Trenutak kad nestane buka, autoput, hiljade ljudi u zurbi, torbe, kese, oblaci, nervoza, zbrkane misli.
Sve sem nas dvoje je nestalo. Nije tu.
A sto kazes da je to sasavo ponasanje, kad vidim tebe, tvoje lice, krosnju, nista drugo ne vidim.
Lepo je. Mnogo je lepo.
Otrcali smo onda svako na svoju stranu. U ljude, u guzvu, u buku, u sve ono cega malopre nije bilo.
A osmeh? Preko celog neba.