Oseća se kako sadržaj kace vri, čini se još žešće nego ranije. Valjda i zato što je leto ovako blještavo i rekordno vrelo. Veća temperatura, jače vrenje. I sva ona omamljiva, uljuljkujuća isparenja. Tim isparenjima pune se luft-baloni, pa se povremeno puste, da ih svi vide ... Krenimo na stvar. Nego, da ne ulazimo u srž pregovora, u hemijski sastav onog "uspeha" izraženog kroz potpisivanje Briselskog nesporazuma, u briljantno vođstvo od 5:0 srpske turbo-diplomatije, da ne ulazimo ni u nagađanja glede mogućih dogovora koji su u pomrčini odavno postignuti i samo je još neophodno obezbediti vešto kuvanje žabe, kako ne bi iskočila iz sve toplije vode i uprskala već uređenu stvar. Znači, takse. Pregovori su pre godinu-dve bili u nekom uobičajenom, bezličnom i besplodnom stanju. Bili su, pre tog događaja sa taksama.
Pretpostavimo, zarad fokusiranja na poentu ovog bloga, da je sve to pre uvođenja taksi bila nekakva nulta faza pregovora. "Prištinska strana" je uvođenjem famoznih taksi onu zaglavljenu, nultu fazu pregovora objektivno poterala u minus (može to da se izrazi i kao minus jedan, minus pet, minus deset, svejedno). Nakon imitacije neslaganja sa tim taksama od strane zapadnog sveta, nakon negodovanja srpske strane koje niko i ne sluša, i čitavog niza neuverljivih izjava skoro svih učesnika teme, u kasnijoj fazi se ušlo u rutinske komentare povodom uvođenja taksi i u njihovu neminovnu, sve veću legitimizaciju u javnosti. Ili makar u navikavanje na njih kao na nešto što postoji, a čemu se, osim retorički, niko ozbiljno ne protivi. I ne samo da se ne protivi, nego ih nezvanično prihvata kao oružje koje je potencijalno korisno za sve (osim, naravno, za srpsku pregovaračku stranu). Ušlo se bilo u fazu svojevrsne monotonije po tom pitanju. A onda, pre dan-dva, dogodio se izvestan iskok iz te monotonije. Za nekoga to nije ništa upadljivo, niti važnije od prethodnih izjava za medije, ali meni se čini da je to ipak za nešto pozornije razmatranje. Konkretno, sa srpske strane je stigla izjava da je povratak za pregovarački astal moguć samo ako tzv. prištinska administracija ukine takse. To je tzv. prištinska strana i čekala. Ispašće, a direktno ka tome vodi maločas pomenuta, nesuvisla izjava srpskog zvaničnika, ukoliko kosovska administracija ukine takse, da je svesno napravila veliku žrtvu na sopstvenu štetu, tj. da je napravila veliku uslugu zarad nastavka procesa pregovaranja. Tako, umesto da se u trenutnoj situaciji prištinske vlasti od minusa (u koji su ušli uvođenjem taksi) kreću prema nuli, oni sada (uz pomoć srpske strane) čak stvaraju preimućstvo, jer, eto, navodno, omogućuju pregovore. Ova, srpska strana, a tu, podrazumeva se, računamo vođu i par sporednih tehničkih izvršitelja, uhvatila se na taj lepak. Naravno, sve to ukoliko je ona izjava emisara za Kosovo tačna. A verovatno je tačna, jer ni jedna izjava ne može biti data niti može u medije bez odobrenja sa "vrha". Šta onda reći? Zašto srpska strana čini upravo ono što prištinskoj administraciji najviše odgovara i onoliko prokazano uvođenje taksi kapitalizuje u sopstvenu štetu? To je (ne zna se šta je gore) Ili diletantizam, ili je svesno prihvatanje lepka zarad sprovođenja defanzive i uspešnog kuvanja žabe.