Ne znam za vas, ali ja sam čovek vizionar, ja volim da planiram sve po nekoliko godina unapred. Svi već znate iz prethodnog posta šta se sve planiralo još dok je Milošević bio na vlasti i kako se sve to izjalovilo i ko je za sve to kriv. Ali ne treba posustajati, već na vreme planirati ko će preuzeti vlast za četiri godine kada budu sledeći izbori.
Kao što svi već očekuju, uskoro će biti formirana vlada pomirenja na levici. Mnogo je pisano o sukobu na levici, a nedovoljno o pomirenju na levici. Zato par redaka o tome, a potom i o alternativi, odnosno o desnici.
Dakle prvo o levici. Mada je ceo poduhvat nespretno nazvan nacionalno pomirenje on zapravo to nije. Nacionalno pomirenje se već dogodilo onog trenutka kada je Koštunica najavio formiranje nacionalne vlade sa radikalima. Međutim, nacionalna vlada je propala već tokom pregovora, jer socijalisti nisu moglu u vladu sa Koštunicom, čovekom koji ih je oborio 24. septembra 2000, a tako nešto se ne zaboravlja i ne oprašta. Stoga su zaključili da je za njih bolje pomirenje na levici, nego pomirenje sa zakletim neprijateljem Koštunicom.
Tu je zatim Boris Tadić kao lider najveće stranke levice, oko koje su se okupili vojvođanski levičari, zatim stari levičar Vuk Drašković (smejte se vi, ali čovek je bio član), zatim levičari iz Sandžaka, jedini koji nije levičar u tom društvu je Mlađan Dinkić zato zapamtite ovo ime, biće važno u drugom delu teksta.
S druge strane imamo rasulo na desnici, radikali su se sve nadali da ako nešto bude pomoglo u osvajanju vlasti, to će biti proglašenje nezavisnosti Kosova, ali oni ne poznaju ovaj narod i nisu shvatili da nacionalizam ovde nema prođu, te nisu ostvarili očekivanu pobedu. Udružili su se sa Koštunicom koji se u međuvremenu razočarao u zapadni svet, ono bombardovanje im je nekako oprostio, ali ovaj Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nikako, pa je prešao u antievropski blok. Međutim ni zajedno SRS i DSS nemaju dovoljno pa stoga idu u opoziciju.
Postavlja se pitanje, za četiri godine, kada se razočara u vladu levice, za koga će Srbija glasati? Za radikale i Koštunicu? Mož' da bidne al' ne mora da znači. Tu glavnu ulogu treba da odigra LDP. Na svu sreću, LDP ne mora da ulazi u vladu levice i time kompromituje svoj liberalni program, iako će tu vladu podržati zarad viših ciljeva. Oni će moći da prikupe glasove na narodnom nezadovoljstvu radom levičarske vlade koja će da troši neumereno, kao svaka levičarska vlada. Doduše neće u svemu biti povećana javna potrošnja. Recimo, ako socijalisti uzmu Ministarstvo prosvete, oni će recimo iz škola da izbace veronauku i bar u tom segmentu smanje državne rashode. Ali zbog te puste socijale ni takva smanjenja neće uspeti bitno da umanje budžetski deficit.
Dakle na izborima za četiri godine, LDP sa jednim liberalnim programom može da ostvari dobar rezultat, pa da konačno od njih zavisi. Međutim, ako sklope koaliciju sa G17+, onda već govorimo o preuzimanju vlasti. Ono što LDP-u fali je stručnosti i energija Mlađana Dinkića, ono što njemu fali je energija i doslednost Čede Jovanovića, zajedno će činiti nezaustavljivu političku snagu, kao dva najenergičnija političara na domaćoj sceni (energije nikad dosta).
Za LDP je to čist zicer, pošto je Mlađan Dinkić bio konstantno na vlasti od petog oktobra naovamo, udruživanjem sa njim, LDP će zasigurno doći na vlast. Za Mlađana Dinkića je to prilika da se jasno pokaže kao liberalni političar, jer je zbog celog ovog posla oko evropskih integracija i zaustavljanja desnice, morao da pravi mnogo kompromisa sa levičarima u DS-u i da pristaje na preveliku javnu potrošnju, umesto da sprovodi svoj originalni liberalni ekonomski program, a ne tamo neke investicione planove.
Dakle, posle nacionalnog pomirenja između DSS-a i SRS-a, a potom pomirenja na levici između DS-a i SPS-a, ono što Srbiji treba je pomirenje u centru, među liberalima, između LDP-a i G17+. Možda pomirenje nije najbolja reč, ali nazovite to strateško partnerstvo.